REPORTAŽA IZ HOSTELA ARENA
Pise: Shenida Bilalli
I nakon dvije godine potresa u Zagrebu, stradalnica potresa Neta Brajša, s ostalim Zagrepčanima koji su izgubili domove u potresu, žive u malim hostelskim sobama i dalje im nije riješen stambeni status?
Lijepa 70 godišnja gospođa Neta Brajša, Zagrepčanka, porijeklom Albanka po ocu, a po majci Hrvatica, samo je jedna od mnogih stradalnika snažnog zagrebačkog potresa, koji je 22. 3. 2020. ostavio mnoge Zagrepčane bez domova. U trenu – ostala je bez ičega, iako je živjela u stanu od 60 kvadrata, u središtu grada, a sada je sva njena imovina stala u nekoliko vrećica, koje je mogla odnijeti iz stana u sobicu studentskog doma „Cvjetno naselje“, gdje je smještena na počeku stradanja, prije dvije godine, i ondje je boravila šest mjeseci. Sada živi u Hostelu Arena, skoro godinu i pol, koji se nalazi na jugozapadnom ulazu u grad, u Remetinečkom gaju,u blizini Arene – trgovačkog centra, koji je sagrađen 1987. godine uoči Univerzijade.
ZAGREPČANKA NETA BRAJŠA, NEKAD JE RADILA KAO PRODUCENTICA MNOGIH MEĐUNARODNIH HUMANITARNIH KONCERATA,
u suradnji s Austrijom, Slovenijom, zajedno sa suprugom poznatim flautistom Zoranom Brajšom, urednikom glazbenog programa Hrvatskog radija, koji je kao solo-flautist nastupao na mnogim koncertima u zemlji i inozemstvu te bio član ocjenjivačkog suda Dubrovačkih ljetnih igra, Baroknih večeri.
– Organizirali smo i održavali glazbene koncerte 1990-1991.po cijeloj Europi, pomagali Hrvatskoj posebno tijekom Domovinskog rata, a na koncertima sudjelovali su veliki orkestri filharmonije iz Austrije Slovenije, Big Band Hrvatske radiotelevizije, Plesni orkestar Radio Zagreba, koji postoji više od 50 godina. Sudjelovali su i poznati pjevači – Arsen Dedić, Gabi Novak i mnogi estradni glazbenici. Ali nakon smrti supruga sve se promijenilo. Živim sama – kaže nam Neta.
Nakon potresa Neta Brajša živi privremeno u Hostelu Arena sa još 188 ostalih stradalnika potresa, smještenih na prva tri kata hostela u 117 soba. Iako je pri primitku bilo pripremljeno 241 kreveta za sve stradalnike. Nakon godine i pol useljenja, broj stanara se smanjio. Mnogi stanari Hostela Arena, otišli su, neki su dobili zamjenske stanove, neki su otišli zauvijek, neki se vraćaju, a neki su tu još dok obnavljaju stan ili kuću – priča Neta.
ZAGREPČANI SU OVAJ SMJEŠTAJ DOBILI DOK SE NE RIJEŠI PROBLEM S NJIHOVIM NEKRETNINAMA
Ili dok ne dobiju adekvatni zamjenski stambeni prostor, odnosno vrijeme smještaja nije ograničeno, iako se govori da u njemu mogu biti do lipnja 2022.
Krajem nove godine 2020. privremeni stanari preselili su se iz studentskog doma Cvjetno naselje u Hostel Arena u Remetincu. Neta Brajša prvo je živjela u sobici od 12 kvadrata, sa još jednom ženom koju nije poznavala, a s njom je dijelila život u sobi 24 sata. Nakon što je oboljela i liječila se od korone, živi sama u sobi, što je malo olakšalo boravak u hostelu.
Neta se ne voli sjetiti tih dana, bila je prva u Hostelu Arena, koja je dobila koronu među stradalnicima potresa. Kaže da su ju odmah izolirali, no na svu sreću poslali su ju na liječenje na Sljemenu u Hotel Tomislavov dom, koje predstavlja vrhunsko djelo hrvatske i svjetske arhitekture tridesetih godina. Imala je jako dobar medicinski tretman, no bila je totalno izolirana od svih punih 15 dana, nije imala nikakav kontakt ni s kime, osim medinciskim osobljem koji su bili u kompletnoj zaštitnoj odjeći protiv korone. Bilo je strašno! – priča gospođa Neta.
“SOBE SU OVDJE JOŠ MANJE, ALI IZDRŽAT ĆEMO…”
Stanari borave u jednokrevetnim, dvokrevetnim i trokrevetnim sobama. Sobe imaju tuš i WC, i hladnjake i ukupno imaju oko 12 do 15 kvadrata. Hrane se u restoranu, u kojem su im osigurani doručak, ručak i večera.
– U restoranu dobijemo vruću juhu, ukusne cušpajze, meso, kolače. Osoblje hostela dočekalo nas je toplo i srdačno, a to nam je najviše trebalo. I voditelj hostela, gospodin Pušić, vrlo je ljubazan. Takva susretljivost puno nam znači – ispričala nam je Neta Brajša, koja se ne može vratiti u svoj razrušeni stan u središtu grada.
U nastavku razgovora kaže da su sretni što imaju svoj kutak,iako nekima nije baš lako,
– Ima i bolesnih koji su stariji i više od 80 godina i nije nam lako, iz Hostela Arena odlazimo na pretrage i vaditi krv… i moramo već u 6 sati ujutro, poći kako bismo stigli do 8 sati do svojih liječnika koji su daleko – rekla je gospođa Neta.
-HOSTEL JE KAO JEDAN MALI GRAD U KOJEM ŽIVE LJUDI IZ RAZNIH DJELOVA ZAGREBA I RAZNIH STATUSA
nije lako sve to ujediniti… ima raznih ćudi, karaktera. Mi nismo gosti hotela.. hostel je u biti za prenoćiti i otići, mi ovdje živimo, to nije hotel ili starački dom, a najmanje dom. Ovdje žive i stari i mladi, pokretni i nepokretni, psi i mačke i, bolje reći, neki tužni ljudi – nabrajala je Neta.
-Dolazi nam često hitna, nekad i policija… ali ima i prekrasnih divnih ljudi. U nekoliko soba do moje, već je 5 ljudi umrlo… Neki su ljudi totalno oronuli, teško im je pao premještaj iz njihovih domova, doveli su i svoje ljubmce…
Hostel nije predviđen za goste dubljeg džepa ili da stalno tu žive, a i godine su napravile svoje. Međutim, hostel je čist i uredan, osoblje se brine o nama. Peru nam veš, posteljinu… Mmi u sobi nemamo niš’… osim kreveta i frižidera priča Neta..
-A što se tiče hrane, ovdje je puno bolja, sada jedemo žlicom – kaže Neta.Dok smo bili u studentskom domu, uglavnom smo dobivali lunch pakete i nosili u sobe.
Zagrepčanka albanskih korijena, 70-godišnja Neta Brajša, plijeni svojom, smirenošću i elegancijom, do sada je živjela u središtu Zagreba kao zaštićena najmoprimka, Kršnjavoga 13, pokraj poznatog hotela Westin.
„Moj stan je najviše nastradao u zgradi”
Ostali stanovi nisu toliko stradali… Potres je bio užasan, ali ja sam tog trena mislila da netko opet provaljuje u moj stan, kao i ranije. Imala sam status zaštićenog najmoprimca. Neki drugi ljudi dobili su stanarsko pravo, a ja stanujem tamo.. Sada su postali vlasnici stana, koji se stalno mijenjaju, sad je peti po redu, a oni prethodni – četvrti, na silu su ušli u moj stan, iščupali trokrilna drvena vrata, plinski sat, isključili struju, koji su bili na moje ime i koje sam plaćala 33 godine. I sad je to na tuđe ime, a ja nemam kud… – priča zabrinuta Neta.
– Kad sam osjetila da je potres, pomislila sam da ponovo provaljuju, jer godinama to doživljavam i živim u strahu – kaže Brajša.
ZGRADA JE NAKON POTRESA IMALA ZELENU OZNAKU, OSIM MOJEG STANA KOJI JE IMAO NARANČASTU OZNAKU
Sada je obilježena zelenom bojom, nije mi jasno kako se to dogodilo… Zvala sam iz Grada Zagreba statičare. Po zelenoj oznaci znači da mogu živjeti u svom stanu, a ne mogu srediti svoj status i dobiti zamjenski stan, a ja nemam kamo otići- priča Neta.
Cijeli stan je demoliran, nakon potresa pod je počeo propadati. Sve je trulo. Zahvaljujući željeznim rešetkama na vratima, nešto je ostalo od mojih stvari… iako su mnoge stvari otuđene. Ja se nemam kamo vratiti – ponavljala je je gospođa od 70 godina… Nemam se kome žaliti, iako je Ustavni sud Hrvatske 2018. ukinuo iseljenje zaštićenih najmoprimaca i ne mogu ih izbaciti iz stana.
– Moja mirovina je 2300 kuna i od toga živim sama, i nije lako brinuti se za sebe sa 70 godina, ne znam što će biti sutra nakon Arene, gdje smo privremeno smješteni. Ali, vjerujem da će biti dobro – rekla je Neta Brajša.
– JA SAM VRLO REALNA, DONEKLE VJERUJEM U PRAVDU I DA ĆE MI VRATITI STANARSKO PRAVO,
Ili da ću dobiti nekakav smještaj da ga mogu živjeti mirno u njemu. U ovim godinama, meni samo treba mir. Nije lako živjeti dvije godine u malim sobama od 12 do 15 kvadrata. Nekad ne znam gdje su stvari… jer je sve skučeno – ispričala nam je Neta svoju pričui spominje mudru knjigu Bibliju, ‘Čovjek vlada nad čovjekom na njegovu štetu- Mi možemo slutiti tko može i hoće u konačnici riješiti sve probleme svijeta, a do tada neka nam dragi Bog pomogne da izdržimo – završila je Neta .
I tako ova priča nema još kraja jedne rođene Zagrepčanke, porijeklom Albanka, koja je nekad drugima pomagala, a nakon potresa pokraj svog stana, živi u strahu kako može svakog trena postati beskućnica u 70 godini, a cijeli je život radila, ali zbog ljudi koji ne poštuju zakon ona živi u neizvjesnosti… i ne može ući u svoj stan.
Novinari redakcije Ilirija pitaju se – čime se bavi naša albanska zajednica, naši predstavnici nacionalnih manjina koji se brinu za sve, samo ne na život i bolji status i standard naše manjine. Gdje su naši građani Zagreba, stradalnici rata, potresa i raznih životnih sudbina. Gdje je tu savjest, humanizam solidarnost i pomoć ljudima koja je nužna. Kažu da je u zadnjih godina u Hrvatskoj izgrađeno 4- statua poznate Albanke, svjetske humanitarke Majke Tereze, koja je svima primjer humanizma i solidarnosti, a posebno Albancima čija je ona kći. A mi smo kao društvo, izgleda, jako daleko…od humanosti i pomoći onima kojima je pomoć neophodna.
