Piše:Rafaela Prifti.
Prevela: Shenida Bilalli
Prije otprilike pet desetljeća, autor i animator zajedno s novom ekipom poklonili su publici crtić Pika e Ujit, jednu od prvih produkcija albanske kinematografije u ovom žanru. Sjedeći ispred monitora u svom studiju u Wisconsinu, 70-godišnji slikar, ilustrator 40-ak dječjih knjiga, sudionik i pobjednik nekoliko filmskih festivala u Albaniji, Americi, Francuskoj itd., sada angažiran na nekoliko filmskih projekata , prisjeća se prve suradnje s Naumom Priftijem i predstavlja detaljnu panoramu albanskog crtića. Vlashi je Nauma nazvao “jednim od rijetkih pisaca dječje književnosti u Albaniji”. Izrazio je poštovanje prema redatelju Bujaru Kapexhiuu, svim članovima producentskog tima i ostalim umjetnicima. Iako je jedan od osnivača albanskog crtića i jedan od najtalentiranijih i najuspješnijih animatora, Vlashi iskreno i iskreno izražava poštovanje i uvažavanje brojnih kolega. Nekoliko puta sam se u razgovoru usudio reći da je ta zajednička osobina s mojim ocem možda “tajna” njihovog dugogodišnjeg prijateljstva, ali svjestan sam da to znaju oboje, majstor govora i ilustracija. od njihove prve suradnje na Water Pointu.
Razgovor s Vlashom Drobonikom dobio je poticaj iz želje da prikupim čestitke prijatelja mog oca Nauma Priftija za 90. rođendan, ali bilo je jasno da postoji samo početna točka.
Gdje počinje priča o Kaplji vode?
To mogu reći od prvih kontakata s publikacijama u periodičnom tisku kao što su Yllkat, Fatosi i Pioneer magazini i odakle sam započeo ilustracije za djecu. Imao sam zadovoljstvo kada sam naišao na priče i priče pisca Nauma Priftija. Da, sjećam se i njegove ljubaznosti i blagosti prema mladim autorima koje je cijenio i pomagao. Imao sam sreću ilustrirati mnoge autore kao što su Bedri Deđa, Špresa Vreto, Gaqo Bushaka, ali bih izdvojio zadovoljstvo koje mi je ovaj pisac pružio u svojim ilustracijama. Srećom, naša se suradnja poklapa s počecima crtanog filma. 1975. godine, zajedno sa snimateljem Tomijem Vasom, napravili smo prvi albanski crtani film Zana i Miri. U noći Filmskog festivala u dvorani Palače kulture prilazi mi književnik Naum Prifti i kaže “Vlash, čestitam na filmu. Imam jako lijepu priču iz crtića. “Tada sam nas dvojicu pozvao da stupimo u kontakt s Bujarom Kapexhiuom. Tu je započela Kap Voda – igrani film u gotovo tri čina, rađen u tehnici slobodnog kartona u boji. Osvrćući se na kreativni proces za vrijeme o kojem govorimo, naime u ožujku 1976. godine, bio sam u procesu crtanja i animiranja filma. Water Drop je jako lijep lik. Kako se priča, ona putuje po cijeloj Albaniji.
“Kap vode je imao svoju kuću na planini Tomorri…”, piše Naumi.
I ilustrirao sam Berat i planinu ne odvajajući ga od drugih krajeva zavičaja gdje autorica tako s ljubavlju opisuje svoj put između različitih likova priče. Od svih kapljica vode nastao je ovaj poseban lik u kojem se tijekom događaja pojavljuju proturječnosti između ljubavi i ljubomore. Tim Kinostudija je ovaj film vrlo dobro prihvatio i imao je priliku debitirati na Drugom festivalu albanskog filma gdje je nagrađen prvom nagradom kao najbolji crtani film. Ovo je bila radost za sve. Za Bujara kao redatelja, za mene kao slikara-animatora, za filmskog snimatelja Tomija Vasu, za tako talentiranog skladatelja mnogih crtanih i igranih filmova Ferdinanda Dedu, montažerku Elsu Bushati, tonski operater Vangjel Leka, kao i za slikarice Natasha Vodica, i Lefterija Mella. Ali upravo su prekrasni glasovi Mërkura Bozgo, Eve Pëllumbi, Angjeline Xhare i Mirkete Çobani dali život ovom filmu koji i danas djeca s divljenjem gledaju.
Rekli ste da se vaša prva suradnja poklapa s počecima crtanog filma.
Albanska kinematografija u smislu crtića tada je bila u povojima. Svi smo zajedno postavljali temelje i Water Point je grupirao pripremljen tim koji je tijekom godina postao još kompaktniji u drugim postignućima. No, moja suradnja s piscem nije ovdje završila. Otišao sam u izdavačku kuću Naim Frashëri gdje su se okupili autori, urednici, prevoditelji i ilustratori. Moja najljepša sjećanja na to vrijeme vezana su za susrete i razmjene umjetnika i stvaratelja.
Nikada neću zaboraviti svog učitelja Pandija Melea… i umjetnike kao što su Safo Marko, Špiro Kristo. Bila je to kuća književnosti, u sklopu koje je bila i Redakcija dječjih ilustracija, zbog čega je i zovem kućom suradnje stvaratelja. Ilustrirao sam oko 40 dječjih knjiga i još uvijek se bavim ovim žanrom. Po tradiciji Instituta za umjetnost, diplomu sam obranio ilustrativnom grafikom knjige Trešnja književnika Bedri Deđe. Tamo sam se također obvezao na suradnju sa piscem i već mojim najbližim prijateljem Naumom Priftijem. Godine 1979. bio sam slikar bajke Beta Kuhani desert od zečića koja je jedna od najljepših pisca Nauma Priftija.
Kap vode realizirana je prije četiri desetljeća u Albaniji.
Kako se osjećate kada današnji klinci koji imaju pred očima i rukama grafike napredne tehnologije poput tog crtića?
Za crtani film u Kinosttudiu može se reći da je bio kao malo dijete, u odnosu na igrani i dokumentarni film koji je imao tradiciju višegodišnjeg radnog staža. Međutim, za nekoliko godina crtani film uspio je brzo porasti zahvaljujući talentiranim umjetnicima kao što su Bujar Kapexhiu, Artur Muharremi, Tonin Vuksani, Boris Ikonomi, Gazmend Leka, lista je duga, ali mnogi od nas bili su tek diplomirani dječaci i djevojčice ili koji su pohađali škole , kao što su Esperanca Ikonomi, Artan Maku, Stefan Taçi, Jani Zhonga, Majlinda Agolli, Xhovalin Delia, Niko Anagnosti, Gëzim Qendro, Shaqir Veseli, Albert Malltezi, Bledar Gërxalliu, Agron Mesi, itd. koji su mnogo pridonijeli. Književni materijal prikupljala je redakcija s predanim urednicima poput Vlasove Muste i Stavrija Ponea. Sjećam se rasprava koje su se vodile u Umjetničkom vijeću kojim su predsjedali umjetnički zamjenik direktora Kinostudija Kristaq Dhamo, kasnije Vath Koreshi i Luan Rama. Kad je došlo vrijeme da se film prikaže u kolektivu, bio je to uzbudljiv zajednički trenutak za izvođače. Crtić, s crtežima, crtićima ili lutkama ima svoje obilježje. Mora biti zamišljena ili strukturirana u klasičnoj trodimenzionalnoj. Mislim da se tu dosta radilo uz prilike i podršku koju smo imali kao i da smo imali jako dobru međusobnu komunikaciju. Bilo je izvrsnih filmova kao i ne baš dobro realiziranih filmova. Ali u osnovi mogu reći da su služili djetinjastom svijetu, s temama, legendama, pričama i temama dana. Uništenje Kinostudija bio je smrtni udarac. Ne znam je li to naša nesposobnost ili nesposobnost države što je nismo uspjeli zaštititi jer je Albanska televizija sačuvana. Sada je Kinostudio samo uspomena. Ti filmovi su samo sjećanje na te godine.
U Albaniji se raspravljalo o tome da se filmovi snimljeni u vrijeme komunizma više ne smiju prikazivati. Ali to je naša priča, priča o igranom filmu, dokumentarcu, crtanom filmu, Naravno da smo živjeli u vremenu kada je država ulagala u svoju politiku, ali kreator je kreativno gledao na različite puteve. Danas je broj crtića vrlo mali zbog nedostatka sredstava. Mnogi mladi i talentirani redatelji koji su uspjeli obraditi teme od velikog interesa ostali su financijski nepodržani.
Žalosno je da su Zana Varvarica, Stefan Taçi, Gazmend Leka, Gëzim Qendro bili umjetnici s potencijalom koji su odustali od svoje kreativnosti. Pozitivan fenomen su filmski festivali. Unatoč nekoliko produkcija, oživljavanje crtića dovelo je talentirane umjetnike na festivale poput AniFest Rozafa pod vodstvom redatelja Artana Makua. Filmski festival Dropulli, Balkan Film Festival također predstavljaju žanr na međunarodnoj razini.
Temi ste pristupili iz široke perspektive uvažavajući svu našu animacijsku kulturnu baštinu od nastanka u prošlom sustavu do danas.
U Francuskoj je redatelj Artur Muharremi osvojio nagradu filmskog festivala u Cannesu za najbolji crtani film, ali mu albanski mediji nisu dali prostora. U Grčkoj redatelj Jani Zhonga dobitnik je mnogih nagrada, kao i Robert Qafëzezi u Francuskoj i drugi redatelji.
Živim u Americi već 25 godina i san o stvaranju prevladao je moj radnički umor dok nisam uspio postaviti mikrostudio. U malom studiju Life in Frames radilo je osam crtića. Kao kreator, osvrnuo sam se na teme dana. Jedan od najšokantnijih događaja za Ameriku i svijet bio je 11. rujna. Napravio sam osam tisuća crteža uz puno truda dok sam živio kao radnik i kao stvaralac. Ovaj je film nagrađen i nagrađen s osam međunarodnih nagrada. U postprodukciji mi je pomogao Ardian Murraj koji je omogućio naš razgovor.
Drugi film Čuda rijeke Hudson, koji sam snimio kao redatelj i slikar, bio je u suradnji sa skladateljem Aleksandërom Vezulijem, a montažer je bio Ardian Murraj. Opet s Ardianom kao montažerom, kreativno radim s filmom Djevojka valova s autorom stiha pjesme Mjaftore Keraj i glazbenom skladbom Ruzhi Keraj. Priča o Kaplji vode počinje s planine Tomor i tamo se opet vraća. Basna služi i kao pouka o kruženju vode u prirodi. Ali vraćam se i na početak da vas, među svim likovima koje ste stvorili u toliko godina stvaralaštva, pitam kako vam je Kap Voda razmišljala u mislima. Kakvu sliku imate o njoj, jer je animirate kao djevojčicu u stiliziranoj narodnoj nošnji? Posebna je jer se čarolijom crtića iz kapi vode pretvara u živu djevojku. Nezaboravan je i metar u sceni njezine šetnje Albanijom na leđima zlatne ribice. Cijenim ovo djelo zbog osjećaja domoljublja i žao mi je što nismo realizirali još djela ovog autora koji je napisao tako lijepe stvari. Emotivno, za našu suradnju s članovima tima, sada s druge strane oceana, kažem da vode nemaju granica, one ujedinjuju svijet. Kao što sunce grije svijet, tako ta Kap vode u svakom trenutku ispunjava naša srca. Govorim svom ranom prijatelju Naumu Priftiju da kreativnost nema godina.
