REPORTAZA- Zadar

Hrvatski pilot albanskog porijekla nestao sa skopskog aerodroma  a njeova supruga i dalje ga traži i čeka  :

Pišu: Shenida Bilalli Katarina Rožić 

 Sevdija Vitia, 60-godišnja Albanka iz Preševa, lijepa žena svijetle kose, plavih očiju, svakog  dana u tišini šeće zadarskom rivom. Uz zvuke  morskih orgulja prisjeća se najljepših trenutaka koje je provela sa suprugom  Sinanom prije 25 godina  i o kojemu od dana nestanka do danas nema nikakvih vijesti. Godinama živi svaki dan u  nadi  da će joj, možda, more,valovi ili galebovi donijeti neku vijest o njenom  nestalom suprugu,Sinanu Vitiji i priča:

– Nije mi  jasno da makedonske  ali niti  hrvatske vlasti ni do danas nemaju nikakve  informacije, nikakvoga traga o mom nestalom suprugu, pilotu Hrvatske vojske, Sinanu Vitiji koji je rođen 1961. godine u selu Konjuh na Kosovu. Ne znam  ništa o njemu, iako su na skopskom aerodromu bile svugdje  postavljene sigurnosne kamere i sve je zabilježeno: tko ga je odveo i kuda… Moj suprug  nije bio terorist već ugledni hrvatski građanin, hrvatski dobrovoljac  s visokim činom oficira  pilota. Albanac s urednom hrvatskom putovnicom koji je branio Hrvatsku u najtežim trenucima. Uhapsile su ga makedonske vlasti. Očito je bio na srbijanskoj crnoj listi. Predali su ga srpskoj policiji, iako su  prekršili sva međunarodna prava – priča tužna supruga nestalog pilota Sevdija Vitija ….

-Uhapsili su ga, navodno, zbog  falcificirane hrvatske  putovice, bez ikakvih osnova, jer je  Sinan  dobio putovnicu kao zaslužni hrvatski  dobrovoljac – oficir prvog čina, koji je pokazao izuzetnu hrabrost i sposobnost tijekom obrane Zadra, Maslenice… Čuvam mnogobrojne zahvalnice i priznanja  koje je suprug dobio, a Sinana nema. Točno se zna tko ga je priveo i kamo su ga i kada  odveli. Zašto mi ne kažu istinu …! Imam pravo na to!

Makedonska policija ga je privela u civilu. Sinan je  bio s bratom  kada su ga uhapsili na aerodromu,  28. studenoga  1993. godine. Vraćao se iz Njemačke  nakon liječenja, majka mu je bila bolesna i on je morao doći na Kosovo, vidjeti je. Govorila sam mu da ne ide, plašila sam se za njega i to se dogodilo. Sudjelovao je u obrani Hrvatske kao Albanac i zato je kriv. Odveli su ga, jer je bio na listi dezertera oficira JNA, s visokim činom, a borio su se za Hrvatsku. On je bio jedan od mnogih albanskih dobrovoljaca u HV, komandat. Kad su napali Hrvatsku, moj suprug je bio u prvim redovima obrane, osnovao je brigadu  Albanaca i nazavao je  „Skenderbeg“, pridružio se hrvatskoj vojci  i branili su Zadar…Dalmaciju!

-Kažu da su ga prvo odveli u prištinski Vojni  zatvor, gdje je boravio  nekoliko dana, a zatim u Srbiju, u ozloglašeni niški zatvor  kao i mnoge albanske zatvorenike. Neki su govorili da su ga odveli  u beogradski  Centralni zatvor, gdje mu se gubi svaki trag i  od tada nemam nikakvog saznanja. Ne znam je li ubijen. Jesu li ga  razmijenili, ili ga negdje još drže živog i tako punih  25 godina,  nitko ništa niti govori niti poduzima, drže me u neizvjesnosti, – tvrdi razočarana  supruga.

Sevdija Vitia je 1993. godine u Zadru ostala s dvoje djece, imala je  34 godine kad je nestao suprug. I danas s nostalgijom gleda fotografiju sa Sinanom. Priča kako su se upoznali i kako imaju kćerku Fatbardhu  i sina Fisnika, milujući mu lice na fotografiji.

-Sinan je bio je lijep naočit čovjek, visok, smeđih očiju i prekrasnog osmjeha…čini mi se da  i danas čujem  njegov  smijeh , – priča  kroz suze bespomoćna Sevdija, supruga nestaloga hrvatskog pilota.

– Imali smo sretan brak, volio je obitelj…bio je vrlo pažljiv otac, suprug, neizmjerno je volio  Kosovo i bio vrlo hrabar  čovjek i vojnik. A danas ga nema, jednostavno je nestao. I nitko mi ne  želi reći pravu  istinu, tako 25 godina živim u nadi i neizvjenosti. Punih  25 godina ne spavam, 25 godina traje moja i dječja  agonija…i svi šute..!

Prateći dojave, pretpostavke i lažne vijesti,  Sevdija je putovala i tražila svog supruga svugdje. U Srbiji je bila 2000. godine  ne bi li  saznala što o njemu.

-Tražila  sam ga u Sremskoj Mitrovici, Požarevcu i mnoga druga mjesta sam obišla. Obišla sam sve centre s izbjeglicama u Srbiji da ga slučajno tamo ne nađem. Nigdje ga nije bilo,  ni u  izbjegličkim centrima  a niti u  bolnicama, na neuropsihijatriji. Sinana nema. A ja živim u mraku, u teškom mraku. Nije mi jasno kako su ga mogli predati, kršeći sva međunarodna prava … Kako? – pita se naglas nesretna žena.

-Kada je Sinan nestao1993. neke albanske udruge u Zadru, predsjednik Društva Arbanasa i vlasnik slastičarne Donat iz Zadra pomagali su mi i materijalno, a posebno predsjednik Društva  Arbanasa i gospođa Shenida Bilalli,  predsjednica  Kraljice Teute iz Zagreba, povezala me s vodećim  hrvatskim institucijama branitelja kako bi se pokrenuo postupak traženja nestalog  hrvatskog borca Sinana izvan Hrvatske, –  kaže Sevdija Sadriu-Vitia. 

Vitiu su predali Srbiji bez formalnog postupka u skladu s međunarodnim normama.

-Posjetila sam sve moguće institicije u  Makedoniji  i molila da mi pomognu, svi šute. U Hrvatskoj sam isto tražila pomoć i od  predsjednika svih udruga hrvatskih boraca, pukovnika Ivana Grujića, koji se bavio pitanjem nestalih osoba tijekom rata u Hrvatskoj. Nakon  brojnih kontakta  iz njegovog ureda obavijestili su me  da nemaju  nikakve  informacije o mom suprugu  Sinanu Vitiji.

I  iz udruga za nestale osobe u Zagrebu, Zdenko Ognjenčić, rekao je: ” Bilo bi  dobro da obitelj, braća, supruga i djeca Sinana Vitie, nakon toliko godina od njegovoga nestanka mogli bi pomoći pri identifikaciji leševa  s brojnih groblja:  Kollubara, Padinska Skela, Mitrovica, Batajnica, Ovčara itd. pružanjem DNA analitičkih materijala”. Bila sam  i  u Uredu za ljudska prava pa i do Helsinškog odbora,  reagirali su jednim dopisom. No i nakon toga nista.Tišina.

Drama supruge se nastavlja, kaže da  nije spremna gledati  leševe. To bi je ubilo,  čula je kako teško ljudi proživljavaju  exhumacije i prepoznavanje tijela. Iz Ureda za hrvatske  branitelje i iz udruge Albanskih branitelja u Hrvatskoj nikad me nisu nazvali,  niti što javili, niti se interesirali kako živim, nitko ništa ne poduzima…nije mi jasno zašto kriju istinu od mene, –  priča nesretna žena…

 Danas, u zadarskom  stanu Sevdije Vitia vlada tišina. Nekad se čuo smijeh i bilo je  mnogo prijatelja. Sad je  okružena mnoštvom zamolbi, fotografija i dokumentacijom koju je skupljala, pokazujući mnogobrojne dopise koje je pisala i slala kako bi što saznala o Sinanu.

-Zašto o Sinanu kriju istinu,  zašto mi ne kažu što se dogodilo s njim? Nadala sam se, kad je  predsjednik Srbije, Vučić, došao u Hrvatsku,  da ću saznati istinu, jer je obećao,  no ništa i ponovo ništa….nastavlja  Sevdija.

– Zapanjena sam   ponašanjem Helsinškog odbora za ljudska prava u S.Makedoniji,  nikakvu informaciju mi nisu dali. U Hrvatskoj su reagirali pismom i to je to.  Moram se žaliti i na ponašanje Međunarodnoga Crvenog križa … ja lutam i kucam od vrata do vrata …..a oni svi šute.Pa valjda zaslužujem čuti istinu?

Neutješna Sevdija danas  je bolesna, pod sedativima,  živi sama, djeca su pošla svojim putem. Kći Fatbardha studira arhitekturu  u Zagrebu, dok sin Fisnik  radi u Londonu  kao fizioterapeut i financijski pomaže sestri kako bi  završila studij.

Od nestanka njenog supruga, pilota Sinana, živi vrlo skromno i kaže da je  tek  2010. godine dobila  hrvatsku vojnu  mirovinu.

– Da, dobila sam najnižu vojnu  mirovinu 1.800, kuna, iako je Sinan imao visoki vojni čin. S tim novcima ne mogu pokriti sve režije koje prelaze 1500 kn, a treba živjeti i djecu školovati. Najgora je  zima …ne mogu pokrit sve režije mirovinom i zimi ne grijem stan…a kad dođe ljeto lakše je,- priča Sevdija.

 Ovih dana Vlada  Kosova dodijelila je priznanje Sevdijinom suprugu, Sinanu Vitii, kao kosovskom  heroju. Na taj način materijalno žele pomoći ženi koja već godinama traži nestaloga supruga i kuca na razna vrata  kosovskih, makedonskih i  hrvatskih institucija ne bi li saznala istinu i dobila status supruge nestaloga hrvatskog borca. Sva uplakana kaže:  

-Ja sam otišla sa zdravljem, i da umrem nije mi žao, sve sam pokušala  kako bi našla Sinana, bilo što saznala o njemu. Ali  Sinan kao da je propao u zemlju… bez obzira na sve ponosna sam na mog Sinana i našu djecu, bio je častan čovjek hrabar i vrlo obrazovan.

-Voljela bih znati pravu istinu nestanka , gdje su mu kosti, gdje mu je grob kako bi ja i djeca posjetili, stavili cvijeće, vijenac,- priča Sevdija izgubljene nade i pogleda negdje daleko….

-Nekad me ubija strah  i plašim se da je Sinan  ipak negdje živ i da pati. Možda su ga  razmijenili s nekim  zarobljenim Makedoncima, Srbima i plašim se da  ne eksperimentiraju s ljekovima na njemu, svašta ljudi pričaju….

Nestao je u Makedoniji i tamo mu se gubi svaki trag, iako je bio hrvatski građanin i nisu imali pravo uhapsiti ga. Opet sam na početku, kao prije 25 godina, završila je svoji tužnu priču supruga nestalog pilota, Sinana Vitie, nekad ponosa albanskoga i hrvatskog  naroda, pravoga borca, danas nestalog….čovjeka o kojem se ne zna ništa.