RAZGOVOR S POVODOM:

Elena Kocaqi:

„ Doprinos Albanaca u stvaranju grčke države“

U Zagrebu u Albanskom kulturnom centru, 19. 10. 2024., predstavljena je knjiga „Albanci i stvaranje grčke države,“albanske  povjesničarke Elene Kocaqi, u organizaciji Kulturnog društva Albanaca u Hrvatskoj – “Shkëndija”.

Razgovovarala: Shenida Bilalli

Pred zagrebačkom albanskom zajednicom povjesničarka  Elene Kocaqi govorila je  o nastanku grčke države, kao i o broju i utjecaju Albanaca u nastanku Grčke.

Albanska historiografkinja poznato je ime, koja je značajno pridonijela području albanske povijesti i kulture. Kocaqi je objavila niz knjiga koje se bave raznim povijesnim pitanjima, uključujući ulogu Albanaca.  Svojim radom uspjela je značajno utjecati na povijesni diskurs i potaknuti širi dijalog o ulozi Albanaca u povijesti Balkana.

O  knjizi i doprinosu Albanaca stvaranju grčke države  razgovarali smo s autoricom, koja  nam je pružila bogat izvor podataka , nudeći novu i dosad neistraženu perspektivu, koja može pomoći da se potpunije razumije povijesna dinamika regije.

Elena Kocaqi vrlo je zapažena albanska autorica, ima znatan broj  publikacija koje su pridonijele albanskoj povijesti i kulturi. Osim knjige “Albanci i stvaranje grčke države”, napisala je i “Rat za Troju: Pelaški i Ilirski rat”, studiju o Trojanskom ratu iz povijesne perspektive, odmaknuvši se od mitova i usredotočujući se na povijesne činjenice, što je i bio povod   razgovoru za naš časopis Iliriu.

Iliria: Vaša knjiga “Albanci i stvaranje grčke države”, djelo je koje rasvjetljava doprinos Albanaca formiranju grčke države?

KOCAQI:  Albanci  su odigrali ključnu ulogu u ovom povijesnom procesu, dovodeći u pitanje neke od tradicionalnih narativa, koji su prevladavali u historiografiji regije. Koristila sam rigoroznu metodologiju i duboku analizu povijesnih izvora kako bih skrenula  pozornost na albanski faktor u ovom važnom razdoblju.  I činjenicama pokazala kako su se pravoslavni, muslimanski i katolički Arvaniti –  Albanci borili za neovisnost Grčke.

ILIRIA: Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu?

KOCAQI: Najvjerojatnije sam jedan od rijetkih povjesničara u današnjem svijetu u pokušaju  rasvjetljavanja jedne od najvećih prijevara u svjetskoj povijesti, a sve to počinjeno je nepravednim omalovažavanjem i ignoriranjem Albanaca. Htjela sam pokazati drugu  stranu priče,  osim one koju su drugi iznosili o albanskom narodu u Grčkoj. Ovo je prva studija takvih razmjera koja se bavi cjelokupnim albanskim faktorom, koji je bio uključen u pobunu Arvanita, to jest Albanaca današnje Grčke. Pravoslavni Arvaniti, muslimanski i katolički Albanci dali su izuzetno velik doprinos, među kojima su albanski Ibrahim-paša iz Egipta i mnogi drugi  koji su darovali  zlato, brodove i prolili krv za Grčku.” To su “Albanci koji su stvorili grčku državu”,

ILIRIA: Nakon stjecanja neovisnosti Grčke 1821., jesu li Arvaniti  podvrgnuti asimilaciji?

 KOCAQI: Uz intervenciju Rusije i zapadnih sila, stvarajući – novi grčki identitet. Ovaj novi identitet temeljio se na religiji. Novoj državi su nametnuta dva tehnička jezika, a arvanski, tj. albanski jezik ostavljen je kao obiteljski, pokušavajući ga iskorijeniti. Ustav propisuje da je svaki ortodoks koji vjeruje u Krista  – Grk. Godine 1923. pravoslavno stanovništvo je odvedeno iz Azije, kao što su Karamanli, Armenci, Pontijci, Kavkazi, od kojih nitko nije bio Grk, niti je govorio grčki.

ILIRIA: Čiji je interes bio stvaranje Grčke pravoslavne države?

KOCAQI: Grčka pravoslavna država  ruski je projekt Katarine II., s ciljem stvaranja pravoslavnog Bizantskog carstva, s ruskim monarhom, za interese pravoslavne Rusije i koji je potpuno ignorirao etničku pripadnost ovih naroda. Rusija nije mogla stvoriti Bizant, ali je uspjela stvoriti čiste pravoslavne vjerske države na Balkanu, za svoje interese.

U slučaju Grčke, nju je zanimala religija i izlazak u tople vode, dok je Zapad bio zainteresiran za oživljavanje stare Grčke. Orlovski, albanski ustanak 1770., u Man and More, bio je potpuno albanski pravoslavni ustanak. Filiki Eteria, s rangom najinkluzivnijeg Vllamisa, osnovali su uglavnom pravoslavni Albanci – Arvaniti. Revolucija je od početka do kraja bila revolucija Arvanita, odnosno pravoslavnih Albanaca.

ILIRIA: Orlovljev ustanak 1770. povezuje se s albanskim pravoslavnim borcima, Arvanitima, koji se dogodio na Peloponezu uz  podršku Rusije tijekom Rusko-turskog rata?

 KOCAQI: Da, ovaj ustanak značajna je preteča Grčkom ratu za neovisnost Grčke, Arvaniti su puno pomogli i istaknuli se kao  veliki i vrlo hrabri  borci. Filiki Eteria, tajna organizacija osnovana 1814., odigrala je ključnu ulogu u planiranju i provedbi Grčke revolucije 1821. Mnogi njezini članovi doista su bili albanski pravoslavni kršćani, koji su bili duboko uključeni u revolucionarne aktivnosti, u borbi za grčku neovisnost, ilustrirajući bliske kulturne i povijesne veze između ovih zajednica.

ILIRIA: Pobuna je organizirana kao vjerski rat?

Kocaqi: Vjerski rat koji je istrijebio sve ljude drugih vjera, poput Židova, katolika i muslimana, a naredbu za to, prema povijesnim izvorima, čini se da je izdao Ypsilant, pravoslavac iz Azije, podržan od Rusije. Jedini koji su preživjeli bili su muslimanski Albanci, i to zato što su spasili pravoslavne Arvanite, s kojima su sklopili  mimo vjerskih saveza. U masakru u Tripolici samo su Albanci izišli neozlijeđeni s oružjem i bogatstvom. Upravo je Kolokotronis sklopio pakt s njima i naredio da se ne diraju muslimanski Albanci, a čak im je dao i vlastita sina kao jamstvo. Izjavio je da onaj tko puca na Albance, treba prvi pucati u njega, jer će ih inače svojom rukom ubiti.

Iliria: Pobjeda revolucije posvećena je sporazumima?

KOCAQI: Doista, sporazum između Theodorosa Kolokotronisa i muslimanskih albanskih vojnika u osmanskoj vojsci odigrao je presudnu ulogu u Grčkom ratu za neovisnost. Ovi su sporazumi doveli do toga da je nekoliko strateških tvrđava, kao što su Kalavryta (koju je vodio Arnautoglu), Kalamata (Sulo Korça), Tripolitsa (Elmas Meçe), Korint, Nafpaktos i Akropola, predano grčkim snagama. Osmanlijski vojni dokumenti potvrđuju predaju tih dvoraca od  albanskih muslimanskih vojnika, čime je omogućeno slabljenje Osmanskog Carstva na tim područjima i jačanje grčke revolucije.

ILIRIA: Pokazuju se kompleksne veze  između različitih etničkih skupina u borbi za neovisnost i slobodu. Fascinantno kako se povijest oblikuje kroz takve političke i vojne manevre?

KOCAQI: Sporazum Kolokotronisa s muslimanskim Albancima iz osmanske vojske koji su predali dvorce pravoslavnoj braći,. Postoje osmanski vojni dokumenti koji jasno pokazuju njihovu predaju od  vojske muslimanskih Albanaca. Pobjeda je uglavnom  dogovorena između pravoslavnih i muslimanskih Albanaca. Da muslimanski Albanci iz osmanske vojske nisu predali osmanske dvorce svojoj pravoslavnoj braći, danas bi bilo teško predvidjeti  – bi li Grčka ikada bila stvorena.

Iliria: U svim borbama Albanci su bili na prvim crtama,  među njima i Marko Boçari?

KOCAQI: U većini slučajeva strane su se međusobno dogovarale.  U slučaju bitke kod Karpenisija, gdje je Marko Boçari sa Suliotima koje su plaćali Byron i Mavrokordat, noću ušao  u albanski bataljun osmanske vojske, gdje ga je ubio  Leshi i Zi. Zapravo Leshi i Zi ,ubio ga je  u samoobrani, to je bila njegova greška, ubio ga je  nenamjerno.

Iliria: Marko Boçari bio jedna od vodećih osoba u albanskoj borbi početkom 19. st.?

KOCAQI: Marko Boçari  bio je poznat po svojoj hrabrosti i vodstvu tijekom Grčkog rata za neovisnost. Predvodeći skupinu Suliota, odigrao je ključnu ulogu u obrani raznih strateških lokacija i borbi protiv osmanskih snaga. Njegovi hrabri postupci priskrbili su mu veliko poštovanje i priznanje kao albanskog heroja i ključne osobe u grčkoj borbi za slobodu. Uključenost Albanaca, i Boçarija, na prvim crtama ovih sukoba naglašava njihov značajan doprinos turbulentnoj povijesti regije. Boçarijeva ostavština i danas se slavi zbog njegove predanosti i herojstva.

ILIRIA: Navodite u dokumentima, spominje se grčki vojnik, a ne albanski zapovjednik? Rumelijski pravoslavci su se tada zvali Rum? A danas znanstvenici riječ “Rum” prevode kao Grk.

KOCAQI: Dotaknuli ste se fascinantnog i složenog aspekta povijesti. Tijekom osmanskog doba, pojam “Rum” doista se široko koristio za opisivanje pravoslavnih kršćana pod Carigradskom patrijaršijom, bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Ovaj pojam je obuhvaćao ne samo Grke, nego i Albance, Slavene i Vlahe. Diferencijacija između tih skupina i koncepta jedinstvenog “grčkog” identiteta postali su izraženiji tijekom 19. stoljeća pod utjecajem zapadnih ideja i intervencija. U Grčkom ratu za neovisnost aktivno su sudjelovali mnogi Albanci (Arvaniti), a njihovi su doprinosi ponekad uklopljeni u širu grčku priču zbog ovog složenog povijesnog konteksta.

ILIRIA: Svi pravoslavni kršćani, bez obzira na njihovu etničku pripadnost – što uključuje Albance, Slavene i Vlahe – nazivaju se grčkim izrazom?

KOCAQI:  Da, to su primjenjivali, novi grčki pojam vjera, a ne etnička pripadnost. Stanovništvo je bilo u apsolutnoj većini s oko 90 % pravoslavnih Albanaca i muslimana koji su bili u Bardhuniji i Lali. Ruska i zapadna intervencija započele su proces asimilacije Arvanita u imaginarni grčki identitet, dok su oni zapravo bili pravi Grci. Taj novi identitet temeljio se na vjeri.

ILIRIA: Novoj državi nametnuta su dva tehnička jezika?

 KOCAQI: Arvanski jezik ostavljen je kao obiteljski, pokušavajući ga iskorijeniti. Ustavom je bilo propisano da je svaki pravoslavac koji vjeruje u Krista – Grk. Godine 1923. odvedeno je pravoslavno stanovništvo iz Azije, kao što su Karamanli, Armenci, Pontijci i Kavkazi, od kojih nitko nije bio Grk niti je govorio grčki.

ILIRIA: Sukob između Arvanita i stranog tvoraca počeo je u prvim trenucima pobune?

KOCAQI: Nisu htjeli da Ypsilanti i Mavrokordati, dvojica stranaca, preuzmu vlast u njihovim zemljama, ali ih je strani čimbenik pobijedio, nakon što je ddostavio  novac iz inozemstva.

Tako je mjesto aravskog –albnskog predsjednika poput Kunduriotija kasnije zauzeo 27. rujna 1831. u Nafplionu. Otto, nakon što je Kapodistria, bivši ruski ministar vanjskih poslova,  ubijen.  Ioannis Kapodistrias,  albanskog podrijetla, sin Komisa Antonia Capo d’Istria, rođen je na Krfu  i značajna osoba u grčkoj i međunarodnoj politici, nakon što je služio kao prvi guverner neovisne Grčke i ministar vanjskih poslova u Rusiji. Kapodistriju su ubili članovi obitelji Maniot, Konstantinos i Georgios Mavromichalis, zbog političkih nesuglasica i napetosti oko lokalne autonomije u regiji Mani. Manioti su žestoko štitili svoju autonomiju i osjećali su se ugroženi Kapodistrijinom politikom centralizacije. Njegovo ubojstvo označilo je ključnu točku u grčkoj povijesti i istaknulo složenu dinamiku lokalnih i stranih utjecaja.

ILIRIA: U vrijeme rata za neovisnost Grčke, istaknula se i poznata Albanka,admiralka Bubulina?

KOCAQI: Da, Laskarina Bubulina (ili Bouboulina) bila je hrabra Albanka, grčka pomorska zapovjednica i znamenita figura u Grčkom ratu za neovisnost 1821. Rođena u Istanbulu (Konstantinopol).  Bogatstvo koje je  posjedovala  koristila za financiranje i opremanje vlastite flote ratnih brodova. Bubulina je postala članica tajnog društva Filiki Eteria,  u kojem je bilo mnogo  bogatih i značajnih Albanaca, koje je pripremalo grčki ustanak. Sa svojom flotom, Bubulina je sudjelovala u nekoliko ključnih borbi i opsadama protiv Osmanlijskog Carstva. Stekla je reputaciju izvanredne i hrabre vojnikinje, a danas se smatra jednom od rijetkih žena koje su postale admirali. Bubulina je nažalost poginula  1825. u sukobu obitelji na otoku Spetses.

ILIRIA: Većina  pobuna i ratova  događaju se na Epiru, Peloponez  i kraljica Teuta je vodila ratove i izgubila, zbog izdaje njenog zapovjednika i čovjeka kojeg je voljela – Grka? 

KOCAQI:  Epir, doista je bilo žarište povijesnih sporova. Povijesno i geografski, Epir se proteže preko dijelova današnje Albanije i Grčke. Ovo područje bilo je pozadina mnogih povijesnih događaja i bilo je dom različitim kulturama i civilizacijama kroz povijest. Regija Balkana, i dijelovi Albanije, Grčke i druge, bila je svjedokom brojnih sukoba tijekom stoljeća zbog svoje strateške važnosti i složene etničke i političke povijesti.

Priča o kraljici Teuti doista je intrigantno poglavlje antičke povijesti. Teuta je bila kraljica namjesnica Ardijejaca u Iliriji oko 231.-227. pr. Njezina je vladavina bila obilježena žestokim otporom protiv rimske ekspanzije, ali je na kraju doživjela značajan poraz. Prema povijesnim izvještajima, jedan od njezinih vojnih zapovjednika, Demetrije s Pharosa, izdao ju je pridruživši se Rimljanima. Ta je izdaja znatno oslabila njezin položaj. Unatoč njezinom snažnom vodstvu i odlučnosti, Teutino kraljevstvo  nije moglo izdržati kombinirane pritiske unutarnje izdaje i vanjske rimske agresije.

ILIRIA: Priče o kraljici Teuti i drugim povijesnim osobama isprepliću se s Epirom, dodajući bogati mozaik  njegove prošlosti?

KOCAQI: U vrijeme kraljice Teute, glavno središte  Ilira, koje je uključivalo današnju Albaniju i dijelove zapadnog Balkana, bilo je neprestano pod pritiskom grčkih država, a kasnije i Rimskog Carstva. Poraz kraljice Teute od Rimljana u 3. stoljeću prije Krista obilježio je značajne promjene. Kasniji sporovi, područje je ostalo predmet sporenja kroz srednjovjekovno razdoblje, doba Osmanskog Carstva i sve do 20. stoljeća. Početkom 20. stoljeća došlo je do balkanskih ratova (1912.-1913.), koji su dramatično preoblikovali granice i potaknuli etničke napetosti. Ovaj kontekst oblikuje velik dio modernog društveno-političkog pejzaža na Balkanu, naglašavajući zamršenu i često turbulentnu povijest regije.

ILIRIA: Sve što znamo o kraljici Teuti je iz povijesnih zapisa, dijelom su i pristrane?

KOCAQI: Mnogo toga sastavljeno je  od šturih informacija, i sve što znamo o kraljici Teuti koja je vladala ilirskim plemenom Ardiaei oko 231.-227. pr. Kr. i često je zapamćena po svom otporu protiv rimske ekspanzije. Nažalost, mnogi izvještaji potječu iz grčkih i rimskih izvora, koji  možda nisu uvijek potpuno točni u prikazivanju njezinih postupaka.

Jedan od njezinih značajnih protivnika bio je Demetrije s Fara, koji ju je izdao pridruživši se Rimljanima. Unatoč njezinom snažnom vodstvu i otpornosti, njezino kraljevstvo nije moglo izdržati ove kombinirane prijetnje. Pojedinosti o njezinu životu i vladavini mogu varirati u točnosti zbog ograničenih i pristranih povijesnih izvora, Ipak, ostavština kraljice Teute opstaje kroz priče o njezinoj ljepoti hrabrosti i odlučnosti.

ILIRIA: Napisali ste  i knjigu “Albanski jezik je ključ za indoeuropske jezike”. Iistražujete da ku je albanski jezik jezgra iz koje su se razvili mnogi indoeuropski jezici?

KOCAQI:  Djelo koje sam napisala rasvjetljava podrijetlo i utjecaj albanskog jezika na indoeuropske jezike, međutim  izazvalo je velike rasprave. Ova knjiga,  kao i ostale, pokušaj je preispitivanja i iznošenja na vidjelo povijesne istine o ulozi Albanaca u svjetskoj povijesti, tvrdeći da su doprinosi Albanaca često bili zasjenjeni ili pogrešno protumačeni od  modernih povjesničara, osobito tijekom 20. stoljeća. Nastoji pokazati da Albanci zaslužuju pravedniji i uravnoteženiji tretman u kontekstu globalne povijesti.

Moje je stajalište da albanski jezik ima značajne jezične korijene koji sežu u rano indoeuropsko razdoblje. Udubljujem se u jezične strukture, usporedbe vokabulara i povijesnu evoluciju jezika, kako bih poduprla svoj argument, a vrijeme i činjenice pokazat će tu povezanost.

ILIRIA: Knjiga  je izazvala mnogo rasprava među lingvistima i povjesničarima?

KOCAQI: Bavim se vrlo složenim pitanjima o podrijetlu i evoluciji jezika. Bez obzira na različita mišljenja unutar akademske zajednice, ovaj rad svakako donosi svježu perspektivu u proučavanju indoeuropskih jezika. Zanimljivo je razmatrati kako i zašto jezici evoluiraju, i svaka teorija koja potiče dodatna istraživanja vrijedna je pažnje.

ILIRIA: Hvala Vam, gospođo Kocaqi, što ste podijelili ove bogate činjenice iz naše prošlosti, a koje nam mogu osvijetliti put u budućnost