Murat i ja, s naših 50 i više godina, položili smo sve ispite života do našeg susreta.

Razgovarale: Shenida Bilalli, Katrina Rožić

Poznata pjesnikinja iz Rovinja bogatog je životnog isku stva, a njezina povezanost s albanskom zajednicom i Kosovom povod je za razgovor s  – albanskom snahom, koja je podijelila dojmljiva sjećanja o svojem životu, kulturnim iskustvima i međukulturalnim vezama.

 Rođena 1937. godine u Zagrebu, osim kao pjesni kinja, iskazala se kao novinarka, ekološka aktivistica i humanitarka. Radila je u Hrvatskoj i Švedskoj, gdje je organizirala više od 200 kulturnih, zdravstvenih i eko loških izložbi. Njezina poezija, prevedena na švedski, engleski, albanski i ruski jezik i objavljena u međunarodnim antologijama. Najpoznatije zbirke pjesama su: “Pjesme” (1990.), “Ett öppet fönster” (1990.) i “Kaskade života” (2012.) Dobitnica je prestižnih nagrada za svoj humanitarni i kulturni rad, uključujući zlatne medalje i titule “doctor honoris causa”. Neki ljudi uđu u naš život i znamo da ih nikada ne možemo zaboraviti, niti zamijeniti drugima…

Iliria: Kada ste počeli pisati?

 Slavica Božičević: Rođena sam u Zagrebu. Dijete Ilice. Osnovnu školu započela sam 1944., usred vihora Drugog svjetskog rata. Svakodnevno sam sama odlazila u školu smještenu u Frankopanskom sa mostanu, prolazeći kroz bombardiranja i avioalarme. Mnogo puta provela sam sate u nepoznatim podrumima čekajući kraj uzbune. Ova iskustva naučila su me disciplini i strpljenju, vrijednostima koje su me pratile kroz cijeli život. Otac mi je bio na frontu, a majka je, nažalost, preminula od upale pluća kada sam imala samo 8 godina. Brigu o meni preuzeli su majčini roditelji. Sa 21 godinom osnovala sam obitelj, rodila kćer i započela svoju profesionalnu karijeru.

Moje obrazovanje počelo je medicinom, kroz rad u laboratoriju na klinici Rebro, a nastavilo se novinarstvom i ekologi pisanju odvela me u svijet novinarstva, pisala sam za Vjesnik, reviju Vikend i Planinarski list. Pratila sam teme iz društvenog života, narodnih običaja i priča iz planina. Suprug je bio sportaš i ja sam postala pasionirana planinar ka, pronalazeći radost i mir u ljepoti planinskih vrhova.

Iliria: O čemu govorI vaša poezia?

Iliria: Pisali ste posebnom ljubavlju?

Slavica Božičević: Osvajala nagrade, uređivala školske novine. Ali, najvažnije – pisanje mi je bilo utočište. Mjesto gdje sam mogla ostati s mamom, sjećanjima, sa sobom. Iliria: Objavili ste zbirke poezije u Hrvatskoj a pisali ste tekstove i za više hrvatskih listova i tjednika? Slavica Božičević: U Hrvatskoj do 1986. nisam objavljivala poeziju, ili vrlo rijetko. Pisala sam eseje i članke za više novinskih listova: Vjesnik, Vikend, Planinar, Arena, Svijet i Globus… Teme se bile raznovrsne, uglavnom iz društvenog života i okoliša. Poetske zapise, listiće sam skupljala u kutiju od cipela.

Iliria: U Švedskoj ste objavili zbirku pjesama, koja je povezana s vašim životom “Ett öppet fönster”na šved skom jeziku?

 Slavica Božičević: Spomenula bih do gađaje koji su utjecali na moj odlazak u Švedsku. Moj prvi suprug je bio aktivan u Olimpijskom komitetu Jugoslavije, i na otvaranju Olimpijskih igara u Sarajevu dobio je moždani udar i kasnije umro. Nakon smrti mog supruga, olimpijca, ostala sam iscrpljena – duhovno i fizički. Godinama sam živjela za druge, a ne za sebe. U 51. godini osjetila sam potrebu da se ponovno sastanem sa sobom, da pronađem tihu snagu u sebi. Bilo je teško, ali našla sam je. Znala sam engleski jezik i planirala sam odlazak iz Hrvatske. U Australiju – daleko od poznatih lica i sažaljenja koje mi se dogodilo nakon smrti mog supruga.

Iliria: No, godinu dana nakon smrti mog su pruga dogodilo se nešto neočekivano.

 Slavica Božičević: Jednog dana, na vratima pojavio se čovjek kojeg sam godinama viđala samo usputno tijekom liječenja mog supruga. Zvao se Murat, stajao na mojim vratima s riječima koje su me zatekle: “Slavice, oprosti došao sam ti na vrata. Pramatrao sam te dugo. Vidio sam te kad si plakala u bolnici. Tvoja je duša velika i plemenita. Poštujem te. Umjesto Australije, pođi sa mnom u Švedsku. Imam stan, auto, penziju – dovoljno za nas dvoje.” Bio je udovac, njegovi sinovi odrasli. Njegove riječi bile su tihe, ali snažne. Nisam odmah odgovorila. Samo sam pomislila: “Nisam ni sanjala da će mi se ovo dogoditi…”Ipak se dogodilo!?

Iliria: Otišli ste živjeti u Švedsku?

 Slavica Božičević: Nije tražio od mene ništa, osim povjerenja. I polako, iz pošto vanja i tišine, rodila se bliskost. Otišla sam i u Švedskoj započela novi život. Učila jezik, završila studij ekologije, radila na UN-ovu projektu AGENDA 21, postala predavačica, novinarka, pjesnikinja. Godine 1990. objavljena mi je poezija u zbirci “Ett öppet fönster” (Otvoren prozor), zajedno s drugim jugoslaven skim autorima. U Švedskoj sam pronašla ne samo novi dom, već i novu verziju sebe – onu koja zna voljeti, stvarati i pripadati. A on, moj tihi suputnik, bio je uz mene u svakom koraku. Iliria: Kako ste se prilagodili životu u Švedskoj? Slavica Božičević: O Švedskoj su mi pričali prijatelji – skijaši, kako je sjajno uređen državni sustav i kako je lijepo živjeti u Švedskoj. Uvjerila sam se. Bili su to trenuci u životu, koji su me pro budili, formirali me i odredili moj novi put. U Švedsku sam došla 1986. , i to na minus 38 C stupnjeva. Zima je bila iznimno hladna.

Moj čovjek – moj novi suputnik, vrlo pažljiv, određen, sabran, tih, opravdao je moje poštovanje i mnogo toga me naučio. Više se nisam trebala osobno brinuti, jer je on znao sve. Završila sam školu švedskog jezika za doseljenike i tako sam krenula u švedski sistem. Zatim sam završila i studije jezika i dobila status predavača, novinara, i tako me državni ured za okoliš izabrao i poslao 1993. na studij ekologije na godinu dana u najsjevernije sveučilište, u grad Umeå. Nakon studija bila sam ekološki izvjestitelj za javnost u projektu AGENDA 21 – UN program za održivost našeg planeta u 21. stoljeću u mojoj općini Jönköping. U švedsko društvo jako sam lijepo i dobro primljena.

Iliria: Nastavili ste pisati?

Slavica Božičević: Moj čovjek – Murat bio mi je velika pomoć. Radovao se mojim uspjesima i naša bliskost se razvijala u ljubav i veliko međusobno poštovanje. Dobila sam još jednu domovinu. Tako da sam o svim životnim događajima u novoj zemlji pisala članke i eseje u švedskim novinama, ali nisam zaboravila moj Zagreb, koji uvijek ostao u mojem pisanju. Švedska je odana svojim tradicijama i ja sam se priključila i organizirala izložbe, predavanja u raznim gradovima, uskrsne i božić ne običaje u svijetu. Šveđani su te izložbe vrlo cijenili, i danas mi pišu o tome, da im nedostaju.

Iiria: Pišete o ljubavi, samoći, nostal giji, bavite se hrvatskom i švedskom kulturom, raznolikostima i ekološkim pitanjima?

Slavica Božičević: Moje zbirke poezije hrvatsko-švedskih pisaca – 2001., koju Kada je netko zreo i samostalan, formiranog karaktera, ima snagu u sebi i energiju i može biti podrška drugome… sestre. Bio je najmlađe dijete. Otišao govore upravo – o gubitku, nježnosti, snazi duše da preživi i pronađe ljepotu, čak i u boli. U vrijeme rata u Jugoslaviji 1991. Položila sam za sudskog tumača i prevoditelja, kako bih radila na prijemu izbjeglica iz Jugoslavije .Putovala sam 600 km od mog grada u stari sveučilišni grad i položila te ispite… i radila 3 godine u izbjegličkom kampu. Do danas sam odradila više od 360 izložbi raznih tematika: narodnih običaja, iz zdravstva, Žene u ratu, Žensko spolno obrezivanje u svijetu, UN misija, UNICEF-ova djelatnost, Ratovi zbog vode u svijetu, Izbjeglice današnjice…

Iliria: Vaše su pjesme uvrštene i u međunarodne zbirke i antologije, i prevedene na razne jezike?

Slavica Božičević: Moja se poezija nalazi u 14 antologija, domaćih i nekoliko ino zemnih, SAD, Indija, Bangladeš, Kirgistan, Srbija, Italija. Poezija je prevedena u raznim zbirkama na: engleski, švedski, njemački, ruski, grčki, talijanski, albanski, arapski, romski jezik. Moje se pjesme nalaze u više od 360 zbirki poezije, domaćih i stranih izdavača. Najdraži mi je zapis jer sam uvrštena u knjigu – Izložba dva stoljeća prijevod su organizirali Švedski institut Stockholm, Veleposlanstvo Švedske u Zagrebu i Hrvatsko-švedsko društvo Zagreb. Moje je ime upisano u knjizi. Najveći uspjeh je da se moji članci i eseji nalaze na osam stranica udžbenika za studente internacio nalne Akademije etike u Indiji. Smatram to svojim ‘Oscarom’ – za moj sveukupni rad.

Iliria: Zanimljiv dio vašeg života je udaja za Albanca s Kosova?

Slavica Božičević: Murat i ja, s naših 50 i više godina, položili smo sve ispite života do našeg susreta. Kada je netko zreo i samostalan, formiranog karaktera, ima snagu u sebi i energiju i može biti podrška drugome… Iako smo živjeli svaki na svojoj strani svijeta, providnost nas je spojila. Bili smo srodne duše, isti dan, isti mjesec rođeni i istu krvnu grupu smo imali. Iako smo rođeni, rasli i odgajani različito, ja u Hrvatskoj, a Murat na Kosovu, imali smo iste nazore o životu i svijetu.

Majka mu je bila begova kći i naučila ga je profinjenosti i eleganciji u ponašanju, otac je bio strog, vlasnik velikog imanja oko Kamenice. Pješačio je 14 km do škole. Radio je na imanju. S petero braće i dvije je u svijet s 14 godina. Prehranjivao se radeći na imanjima i dospio do Vareša i završio metalurgijsku školu. Oženio se, dobio dva sina. U Vareš je stigla švedska delegacija 1960. i tražila metalurgijske stručnjake za rad u Švedskoj. Murat se preselio u Švedsku, sagradio kuću, no žena mu se razboljela od dijabetesa, vodio ju je po lječilištima u Rumunjskoj, Austriji i Krapinske toplice…

Iliria: I tad ste upoznali Murata?

 Slavica Božičević: U isto vrijeme i moj suprug bio je na liječenju u Krapinskim toplicama, nakon prvog moždanog udara (na Olimpijadi u Sarajevu). Upoznao je njegovu suprugu na terapijama. Naža lost. Moj je muž bio u srcu sportaš, nije mogao podnijeti da je invalid… Ja sam u lječilište putovala svaki dan iz Zagreba. Tamo sam viđala Murata, ali nisam imala bliži kontakt s njim i s njegovom ženom, no moj suprug bio je jako blizak s njima. Nakon godinu dana, moj suprug u Zagrebu dobio je drugi, pa treći moždani udar i umro. Bila sam vrlo iznenađena kad je Murat nakon smrti mog supruga došao, i pozvonio na mojim vratima. Uz Murata sam postala bolja. puno me je naučio… sve je znao napraviti. Zbilja… samo mudar muškarac može lijepo voljeti ženu. Punim srcem uvijek je bio uz mene. Nikad nismo imali tenzija u 26 provedenih bajkovitih zajedničkih godina života.

 Iliria: Kakav je bio vaš prvi susret s Kosovom i Prištinom? I koji su vaši dojmovi?

Slavica Božičević: Murat je otputo vao u Prištinu zbog dokumentacije, dok sam ja imala UN predavanja u Zagrebu. Desetak dana kasnije, krenula sam na put, unatoč zabrinu tosti prijatelja zbog nemira u regiji. Putovala sam autobusom, noseći samo UN ruksak. Ljubazni konduk ter-Albanac mi je pomogao da stignem na pravi autobus za Prištinu. Autobus je često stajao, putovanje se otegnulo, a na kraju sam došla u Kosovsku Mitrovicu. Na mostu me dočekao UN vojnik iz Namibije koji je, na moje iznenađenje, govorio besprijekoran hrvatski. Srdačno me pozdravio pogledao dokumente i pokazao put. S druge strane mosta gdje žive Albanci, čekali su me Murat i njegov nećak – iznenađeni,ali sretni. Na putu prema Prištini inzistirala sam da posjetim mauzolej cara Murata, što mi je Muratov nećak nevoljko omogućio. Dok smo se vozili prema Prištini, Murat se samo smiješio, sretan što sam tu.

Iliria: Što vam se od tradicije ili običaja posebno dojmilo?

Slavica Božičević: ‘Filmski doček u alban skoj obitelji’. Bila sam fascinirana snagom obitelji – više od 200 članova okupljenih oko Muratovog brata Zeće koji je vodio domaćinstvo. Kuća je uvijek bila puna rođaka i djece, toliko da ih nisam mogla razlikovati. Najviše mi se dojmila sloga u obitelji i poštovanje prema starijima. Disciplina je bila neupitna – do navečer, u 23 sata, sva mladež morala je biti u kući, pozdraviti djeda i povući se u svoje odaje. Žene su bile vrijedne, srdačne, nasmijane, a gostoprimstvo je bilo na najvišoj razini. Za moj dolazak postavili su šator ispred kuće, jer su neprestano dolazili ljudi željni upoznati Muratovu novu ženu iz Hrvatske, zemlju i narod koji su Kosovari neizmjerno cijenili. Taj prijem, ta toplina i ponos obitelji, ostali su mi duboko u srcu.

 Iliria: Je li bilo izazova u prilagodbi?

 Slavica Božičević: Svakodnevica na Kosovu, u srcu Prištine, bila je ispunjena nizom, ali uporno prisutnih izazova – česti nestanci struje i vode, neizvjesnost svakog novog dana. Ono što uistinu izaziva divljenje kod Albanca, jest nepokolebljiv duh i srdačnost ljudi. Albanci su vedri, snažni vrlo vrijedni ljudi i puni života – čak i u najtežim trenucima. Živjeli su u teškim uvjetima nakon rata, bez struje, vode, novca, ni iz čega stvarali sve: prihvaćali se svakog fizičkog rada, kako bi, prehranili i okupljali obitelj te sagra dili svoje domove. Posebno mi je u srcu ostala njihova dobrodošlica – iskrena, jednostavna i duboko ukorijenjena u tradiciju. Gost se ne dočekuje samo kao prijatelj, već kao član obitelji.

Iliria: Sjećate li se nekog posebnog događaja?

Slavica Božičević: Nakon ručka otišla sam frizerki, no – nije bilo struje, agregat nije radio. Pomislila sam: Neka se Murat i brat Zeća odmore, ja ću posjetiti poznato izletište u Prištini, Nacionalni park Grmija, koje je financirala EU – sve je izgledalo vrlo lijepo, uređeno, zelenilo uz stazu, sunce blago. I onda – iz grmlja, začuje se ženski glas, svađa se na telefon… Približim se, vidim snimatelje – snima se film. Žena vikne u telefon: “Marš! Fuck you, devil!” Prasnem u smijeh – naglas. Svi zašute. Provirim kroz grmlje i kažem: “I am sorry for disturbance, I am Swedish tourist, sorry.” Žena mahne snimateljima, prekinuli su snimanje i na švedskom kaže da njena sestra živi u Uppsali. Pozvala me na kavu. Predstavila se: Zyrafete Gashi, komičarka s televizije u Pri štini. Snimala je komediju -‘Brat u Americi,’ a ona, stalno traži novac, pa je ljutita što novac ne stiže… Ispričala sam da sam studirala u Uppsali i da tamo radim. Ona je sestre koja radi u općini. Snimatelj me je pitao smije li nas snimiti, na što sam pristala.

Nisam ni primijetila da je već 18 sati. Žurno sam se vratila kući – jer su se moji zasigurno zabrinuli gdje sam. Svi muškarci, Murat među njima, stajali su pred kućom i uznemireno čekali. Prolazeći pokraj njih Muratu sam na švedskom ša pnula: “Dođi u park, čekam te”. On mi je rekao: “Zamalo su me svi pojeli od brige zbog tebe. Frizerka je rekla da nisi tamo. Nastala je panika gdje si? Ispričala sam mu što se dogodilo. Smijao se. Vratili smo se poslije 22 sata – sva obitelj okupljena u dnevnom boravku. Čujem vrisak. Unuče me vuče za haljinu: “Bako, bako, dođi brzo!” Na tv ekranu – ja i Zyra. Spiker govori o nama. Žene se smiju, muškarci ustaju, djeca me gledaju. Nisam mogla vjerovati. Od tog dana – nitko me više nije pitao kamo idem. U njihovim očima postala sam značajna.

 Iliria: Kako ste doživjeli Albance?

Slavica Božičević: Moj muž Murat bio je pravi gospodin – pun pažnje i ljubavi ILIRIA |rekla kako je bila tri mjeseca kod 25 svih 26. zajedničkog života. Njegova rodbina me je srdačno prihvatila, a danas me njihova djeca, raseljena širom svijeta, još uvijek kontaktiraju i posjećuju. Albansku toplinu i susretljivost osjetila sam i kroz susrete s nepoznatim ljudi ma. U Prištini nas je vlasnik restorana počastio večerom, zato što me je vidio na televiziji. U špilji izvan grada, tu ristički vodič mi je zahvalio što nisam fotografirala zabranjene dijelove, te mi poklonio razglednicu. Albanci su izuzetno gostoljubiv narod, dočekali su me s poštovanjem, toplinom i koje nikad ne zaboravljam.

Iliria: Surađivali ste i s albanskom dijasporom?  Vaše zbirke  prevedene su na albanskom jeziku

 Slavica Božičević: Moje dugogodišnje virtualno poznanstvo na FB-u sa švedsko/ albanskim piscem Sokolom Demakuom – svestranim čovjekom, pjesnikom, uči teljem, voditeljem radio/tv programa, prevoditeljem, predsjednikom albanskog Kulturnog centra Migjeni u gradu Boras u Švedskoj – pretvorilo se u pravo prija teljstvo. Sokol je preveo moju knjigu ‘Vre menu u prkos’ na albanski jezik i pozvao me na promociju knjige u švedski grad Boras. Bila je to čast i radost. Dočekao me na autobusnoj stanici. Upoznala sam znamenite albanske književnike – Rizaha Sheqirija, Hamita Gurgurija, koji mi je napisao recenziju knjige, kakvu bi si svaki pisac poželio. Predstavljajući me, spuno emocia rasplakao je prisutne u dvorani. I albanska književnica iz Albanije Trandafile Malshi napisala je zavidno lijep predgovor. Bila mi je čast i ponos biti među tim divnim, toplim, srdačnim ljudima. Pozvana sam i ove godine na poetski festival u kulturno društvo Migjeni – velikog albanskog pjesnika.

Iliria: Kroz svoje stvaralaštvo povezivali ste obje kulture. Jeste li posvetili koju zbirku albanskom narodu ili događaju?

Slavica Božičević: Knjigu ‘Vremenu u prkos’ posvetila sam ‘Čovjeku mog života’ – Muratu Bajrami – i još nekoliko pjesama. A u svojim predavanjima često naglašavam i spominjem divan albanski narod i srdačne priče iz života i susreta s njima.

 Iliria: Družite li se s Albancima u Rovinju?

Slavica Božičević: Za Istru kažu da je to ‘Mala Amerika za Albance’. Svi su inte grirani i nitko se ne osjeća kao ‘manjina’. Albanci u Istri i Kvarneru naseljeni su u većem gradovima, radi posla. U Istri su od 16. i 17. stoljeća (Poreč), a najviše ih je doselilo 1980. U Rovinju uglavnom imaju restorane, pekarne i zlatarnice. Mlađe generacije se visoko obrazuju. U Istri postoje 4 škole dopunske nastave albanskog jezika – u Rovinju, Poreču, Medulinu i Puli. Nastavnica je Liza Kajtazi. Kako radim i zivim na relaciji Za greb-Rovinj-Švedska, manje se družum sa Albancima, ali dok je bio živ Murat dosta se družio s Albancima, tako da me i sada poštivaju, pozivaju na kulturne događaje i pjesničke večeri. Zajednica Albanaca u Rovinju održava kult Majke Tereze, i plesne manifestacije. Prijateljica sam Viktora Ramaje, predsjednika Vijeća Istarske županije albanskih manjina i predsjednika albanske zajednice grada Rovinja. Pozvana sam da na jesen o. g. održim promociju moje knjige Vremenu u prkos, prevedenu na albanski . Imam jako lijepo iskustvo s Albancima i kulturnim društvima, njihova sam članica i ponosna sam što sam bila ‘albanska snaha’.

24 ILIRIA | broj 59/60 :: 2025