Najstarija albanska dijaspora
Priča o Piani degli Albanesi
Povijest
Piana degli Albanesi – talijanski je grad Arbra-Arbanasa sa 6427 stanovnika u talijanskoj provinciji Palermo, Sicilija. Uz episkopski pogled na Bizantsku eparhiju, ovaj lijepi grad leži na planinskoj visoravni, s prekrasnim jezerom u blizini istočne strane veličanstvenog Monte Pizzuta.
Spomenici u Piana degli Albanesi./?Shenida, ne znam je l ovo međnaslov, je l će se ubacit spomenici…
Drevni centar Piana degli Albanesi građen je u tipičnom kasnosrednjovjekovnom stilu i odražava socijalni status i ekonomske uvjete toga doba. Osnivači Piana degli Albanesi živjeli su u srednjovjekovnim kućama s kamenim lukovima. Ulice naseljenog središta uske su i male s puno stubišta. Piazza Grande bila je središte združivanja par excellence, tamo su se nalazile gradska vijećnica iz sedamnaestog stoljeća, koja se sastoji od fontane Tre Kanojvet i crkve-svetišta Maria SS. Odigitria. Za arhitektonsku izgradnju Piana degli Albanesi, karakteristična su dva stila – barokni i bizantski – uvijek su mirno živjela zajedno.
Krajem 16. i prve polovice 17. stoljeća izgrađeno je sve čemu se danas mogu diviti u Piana degli Albanesi – crkve, fontane, palače i sam izgled povijesnog središta.
Horu di Arbanesi osnovala je skupina ortodoksnih Albanaca iz Himare, Albanije 30. kolovoza 1488. nakon napada Osmanskog Carstva, kada su bili prisiljeni da s obitelji napuste Arbëriu (rano ime Albanije) i emigriraju s druge strane Jadranskog mora, u Italiju. U Veneciji su unajmili brodove i uputili se ka središnjoj – južnoj Italiji i Siciliji. Prvo su boravili u privremenim logorima u blizini grada Palerma do 1486. i nakon nekog vremena od kardinala Jana Borgia, nadbiskupa Monrealea, tražili pravo stalnog boravka u planinama i visoravni iznad Palerma. Službeno korištenje zemljišta Arberesi su dobili 1488. godine.
Trg Hora i stara Općina
Grad se izvorno zvao Polje nadbiskupa, talijanski – Piana dell’Arcivescovo, ili latinski – Civitas Nobilis Plana Albanensium. U 19. stoljeću ostala je samo talijansko ime – Piana dei Greci, zbog bizantskog vjerskog obreda, koju je litint (italiant) nazvao “grčki”, izmijenivši izvorno ime. Na zahtjev arbereških intelektualaca i svećenika, ime grada preimenovano je u – Piana degli Albanesi, 1941. godine u talijansko ime. Međutim, Arberi su ga uvijek nazivali – Hora e Arbëreshëvet, Sheshi arbëreshët ili samo Hora. Hora u Arbëreshkom znači – grad (s grčkog).
Arbëresh Hora je glavni grad Arbrejera-Arbanasa, najveća je povijesna zajednica Arbanasa u Italiji, najvažnije i najnaseljenije središte Arbanasa na Siciliji, gdje se nalazi sjedište biskupa talijansko-albanske bizantske crkve na Siciliji u Eparhiji, Hore Arbanasa.
Nakon opsade Albanije od Bizantskog Carstva snažna albanska emigracija jačala je od 1482. do 1485. godine, a Republika Venecija pogodovala je preseljenju izbjeglih Albanaca na nenaseljenim prostorima pogođenima glađu.
Mnoštvo albanskih emigranta selili su se s jednog mjesta na drugo na Siciliji, čekajući tko će ih prihvatiti. Na kraju, nastanili su se u mjestu kojim upravlja Mensa arhiepiskopal iz Monrealea, 30. kolovoza 1488. godine stvoreno je najveće albansko središte bizantskog obreda na otoku Siciliji, nakon toga je uslijedila izgradnja crkava grčko-bizantskog obreda i prve infrastrukture.
Za vrijeme druge velike albanske emigracije, 1534. godine naselio se još jedan val albanskih obitelji u središtu emigrantske provincije, strukturirane kao autonomna zajednica u administrativnom, pravnom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom odjelu. Emigranti su bili Arbri iz venecijanskog dvorca Koron u regiji Morea ili jugozapadnog Peloponeza u Grčkoj. Španjolski kralj Johan II. službeno je dopustio emigrantima da borave u tom mjestu i sačuvaju pravoslavnu vjeru. Centar je sve više rastao i volja svih stanovnika bila je da sačuvaju svoj identitet, zato nikad nisu prihvaćali strance.
Tijekom 19. i 20. stoljeća Arbrori-Arbanasi iz Piana degli Albanesi aktivno su sudjelovali u povijesnim zbivanjima u regiji, nacionalno i izvan državnih granica, igrajući značajnu ulogu u objedinjavanju Italije i albanske neovisnosti. Ti događaji omogućili su Albancima da se sve više i više integriraju u talijansku kulturu, uvijek čuvajući svoj identitet.
Hora Arbanasa sačuvala je mnoge etničke elemente svoje albanske kulture.
Unatoč teškoj sudbini i emigraciji, Albanci iz Hora Arbanasa, 24 km udaljenog od glavnoga grada, stoljećima su ljubomorno čuvali svoju tradiciju i kulturu. Stanovnici ove provincije potomci su albanskih obitelji, plemići i rođaci Skenderbega, koji su se nastanili u južnoj Italiji za vrijeme osvajanja Osmanskog Carstva na Balkanu. Identitet Arbëra-Arbanasa je vrlo jak, arbreški jezik govori cijela zajednica. Uspjeli su sačuvati mnoge etničke elemente albanske kulture, jezične, religijske osobitosti – jezik, bizantski obred, tradicionalno odijevanje, običaje, glazbu, folklor… u novinama, školama i na radiju.
U Općini, koristi se albanski i talijanski jezik u službenim dvojezičnim dokumentima. Danas u ovom lijepom mjestu žive mnogi Albanci, koji su došli tijekom posljednjeg iseljavanja Albanije iz Jonskog mora i luke Drač.
Kako bi se sačuvala kulturna i etničko-jezična baština, svake se godine održavaju nacionalni i vjerski događaji, kazališne predstave Arbëresha, u izvedbi folklornih glazbenih skupina, a bogat je književnom produkcijom lokalnih Albanaca te poznatih iz Albanije i na Kosovu. To je, također, jezik koji se koristi na Radiju Hora ili Radiju Jona, informativnim časopisima Mondo Albanese, biblijskim crtićima.
Jezik
Za očuvanje arbreškog jezika i identiteta najzahvalnija je crkva Arbanasa. Arbanaški svećenici su oduvijek, od prvih mergata, kultivirali arbreški/albanski jezik, prevodili plemenite prijevode sa starogrčkog.
Prvi je počeo papa Lekë Matrënga (1567-1619), s “E mbsuame e krështerë” 1592., a posljednji je papa Gjergji Skiroi (1907-1992). Od 1970. Izdavao je novine Arbëresh i preveo na arbreški jezik liturgijske bizantske knjige Novog zavjeta; dio večeri Starog zavjeta, dane na proslavama velikih blagdana.
Crkve Piana degli Albanesi
Postoji nekoliko lijepih crkava kojima se Albanci dive u Piana degli Albanesi. Počevši od seoske crkve SS. Madona Odigitria iz 15. stoljeća. Ova drevna crkva stoji na obroncima brda Pizzuta, i središnji oltar iz 18. stoljeća. Unutar crkve je plaketa koja podsjeća posjetitelje na važne događaje dolaska Arbanasa. Tijekom godine, u svibnju i kolovozu, prema drevnoj tradiciji, Arbanasi dolaze u crkvu prije zore kako bi prisustvovali Božanskoj liturgiji i otpjevali nekoliko pjesama, okrenuti prema istoku, svojoj matičnoj zemlji, Albaniji. Najstarija crkva u gradu je crkva San Giorgio Megalomartire iz 1493. godine.
Eparhija Arbëresh / ? Shenida, je l ovo međunaslov?
Bizantska crkva Arbanasa, ili bizantsko-grčki ili grčko-ortodoksni obred, obuhvaća tri izborne jedinice u Italiji: Eparhia e Ungrës za Arbëresh i Italiju, Eparhia e Horë e Arbëreshëvet za Arbëresh na Siciliji i Rim i Manastir Gastiri.
Arbanaškim zajednicama na Siciliji duhovno i upravlja eparhijska satnica Arbanasa, koja se od ostalih crkava na Siciliji razlikuje po bizantskom obredu i jeziku koji se koristi, drevnom grčkom i arbreškom (staroalbanskom). Njegova snažna karakterizacija vidi se na proslavama i u svetim liturgijama, već u njihovom načinu i odijevanju.
Eparhijska satnica Arbanas, s ostalim arbereškim biskupijama, čuva duhovnu crkvu, tradicionalnu i liturgijsku bizantsku kulturu iz doba Justinijana (VI. stoljeća), koja je u Albaniji trajala do XV. stoljeća.
Sada u svojoj zemlji i obuhvaća pet naselja Arbanasa:
Uskrs u Piani degli Albanesi – između kulture i tradicije
Hora i Arbëreshëvet – Arbanasa u provinciji Palermo, svakog posjetitelja iznenade svojom ljepotom i tradicijom, u uskrsnom razdoblju, na Siciliji, posebno u Palermu, što je velika turistička atrakcija za vrijeme brojnih proslava koje su pravo bogatstvo folklora i nacionalne nošnje.
Arbreresi sa Sicilije brižno stoljećima čuvaju tradiciju, kulturu, običaje, jezik i religiju. Bizantske vjerske povorke završavaju Velikim tjednom, svetim događajem u kojem sudjeluju svi stanovnici.
Vjerska manifestacija traje tri dana, a proslave počinju u petak prije Palmske nedjelje uskrsnućem Lazara, pod vodstvom svećenika poznatog Papása, pjevaju drevnu albansku pjesmu u zboru, nudeći prolaznicima tipične slatkiše, pića i jaja.
Veliki četvrtak vrijeme je koje čekaju svi Arbanasi, važan je u uskrsnoj tradiciji Arbanasa, kada se događa slavno pranje stopala, svećenik koji se predstavlja kao sveti Petar pristaje da ga opere biskup.
Dan nakon Velikog petka, proslave se nastavljaju tipičnim albanskim svetim pjesmama koje slave Kristovu smrt. Tijekom Velike subote slavi se Kristov trijumf i nada da će Krist ponovno uskrsnuti. Jedan od najznačajnijih trenutaka je pjesma troje djece proroka Daniela na albanskom jeziku. Nakon najave Uskrsnuća, raspršuju se lovorovi listovi te ukazuju na slavu Božju; u ponoć svećenstvo i vjernici odlaze u Katedralu na svetu liturgiju, uz veličanstvenu procesiju s upaljenim svijećama.
Uskrsna nedjelja (Pashkët u Albëresheu) otvara se prikazom Svetog vela, vezenog relikvija koji se također nosio u procesiji i izvodi se himna Uskrsnuća.
Proslava Velike nedjelje završava povorkom svih Arbanasa, u kojoj su žene odjevene u prekrasne i nacionalne nošnje albanske tradicije, stare 500 godina. Na kraju povorke Papàs daje blagoslov, nakon toga slijedi poznata podjela crvenih jaja, kolača, uskrsna tradicija koja traje stoljećima.










