Gjon Gazuli jedan je od najistaknutijih humanista albanskog srednjeg vijeka. Rođen je početkom 15. stoljeća u Dubrovniku, a umro 19. veljače 1465. u Dubrovniku. Njegova je obitelj podrijetlom iz Gjadrija i Zadrimësa.

Studije su pokazale da bebe koje su četvrti mjesec odvojene od roditelja spavaju u prosjeku 40 minuta duže od beba koje dijele sobu s roditeljima.

Iz dokumenata sačuvanih u Povijesnom arhivu Dubrovnika, posebno iz fonda Testamenta Notariae, pratili smo položaj obitelji Gazuli od početka stoljeća. XIV u Raguzi do kraja XVI. Stoljeća.

Gjon Gazuli studirao je u Raguzi, zatim u Padovi. 1428. godine završio je studij teologije i filozofije u Padovi, dok je 1430. doktorirao iz filozofije i teologije. Po povratku u Dubrovnik imenovan je poglavarom Dominikanske skupštine u Raguzi i angažiran u brojnim diplomatskim misijama iz Raguze. Od 1439. imenovan je profesorom na odsjeku za matematiku na Sveučilištu u Padovi.

Imao je osobna poznanstva s Gjergjem Kastriotom Skenderbeuom, u čije je ime više puta obavljao posao veleposlanika. Pozvao ga je i mađarski kralj Korvin, ali iz ne baš jasnih razloga nije otišao. Njegova dva brata Paul i Andrea također su služila Gj. K. Skenderbeut. Paul je bio i rektor javne gimnazije Ragusa.

Surađivao s najcjenjenijim imenima humanizma i renesanse. Napisao je mnoga djela, ali koliko je do danas poznato, niti jedno nije objavljeno. Rukopisi djela Gjona Gazulija polako, nakon mnogih istraživanja, znanstvenih istraživanja, sučeljavanja i analiza izlaze na vidjelo. Kao prilog ovom časnom albanskom humanistu objavljuje se rukopis njegova djela s autogramima iz Dubrovačkog arhiva.

Brojne istinski znanstvene rasprave, korporativne publikacije, istraživačke analize i brojne knjige, objavljene od otkrića tiskare u Gutenbergu do danas, jedan su od najsnažnijih dokaza posebnog interesa stranaca za albanski narod za njegovu ulogu tijekom stoljetne srednjovjekovne oluje, ali i tijekom zbivanja renesanse te europskog i albanskog prosvjetiteljstva. Povijesni arhiv u Dubrovniku, osim Knjižnice i arhiva Male braće-manjina, Knjižnica i arhiv dominikanaca, Znanstvena knjižnica Dubrovnik, Knjižnica i arhiv isusovaca itd., Čuva mnoge rukopise na albanskom jeziku vrijednosti od posebne vrijednosti za Albaniju do danas nisu objavljene

U raznim fondovima ovog Arhiva uspjeli smo konzultirati poznate autore, čak i anonimne, za značajan broj rukopisa iz različitih stoljeća dragocjene vrijednosti.

Ragusa je u srednjem vijeku bila jedno od glavnih središta europske znanosti i kulture općenito, dok je prvenstvo imala u točnim znanostima: matematici i astronomiji. Albanski humanist, Gjon Gazulime, također je dao poseban doprinos svojim rukopisima s autogramima, koji su rijetki, distribuiraju se u europskim knjižnicama i arhivima, ali imaju važnu vrijednost da prate ulogu i mjesto koje je astronomija imala u Raguzi i u Europi. Primarno mjesto ima autografski rukopis Gjona Gazulija iz Povijesnog arhiva Dubrovnik, koji je danas sačuvan u potpisu: Fond: Bassegli-Gozze, Rukopisi, br. 32, f. 271-281 (prikaz, stručni).

Ovaj je rukopis obavijen tajnom. Sigurno znamo da je napisan u Dubrovniku, s veličanstvenom kurzivnom kaligrafijom iz 15. stoljeća, karakterističnom za rukopise koji su napisani u Ragusi i šire. Nije poznato kako je ovaj rukopis ostao 485 godina u plemenitoj dubrovačkoj obitelji Gučetić, niti kako je i pod kojim okolnostima dospio u poznati arhiv ove obitelji.

Prema evidencijama sačuvanim u Povijesnom arhivu Dubrovnik, znamo da je 1950. godine, nakon smrti posljednjeg dojenja ove obitelji, plemeniti Vit Gučetić, zajedno s mnogim rukopisima, inkunabulama, rijetkim knjigama izlozima neprocjenjive vrijednosti, ovaj rukopis iz Gjon Gazuli također je postao vlasništvo Povijesnog arhiva Dubrovnik.

Iako je u instituciji “za očuvanje znanstvene memorije”, poput arhive, ovaj rukopis ostao pod prašinom zaborava oko 11 godina, sve dok nije pao u ruke poznatog hrvatskog učenjaka: Mirko Dražen Grmek, 1961. godine, glavna zasluga najave znanstvenog svijeta, za postojanje ovog rukopisa kao i za osnovne podatke o njemu. M. G. Grmek, u početku je iznio ideju da je ovaj rukopis mogao pripadati Gjonu Gazuliju (M. D. Grmek, L’raport, 1961).

U drugoj studiji čiji je koautor Zarko Daiq, objavljenoj 1976. godine, autor je dodatno produbio znanje o Gjonu Gazuliju i njegovoj znanstvenoj aktivnosti, ali uvijek u okviru ograničene studije za znanstveni časopis.

Na posebnom listu nalazi se bilješka s plavom olovkom iz 1950. godine: „Rasprava o izgradnji i upotrebi astrolaba. Prekrasan gotički spis iz 15. stoljeća. Sudeći po s prema filigranskim oznakama uočenim na slovu rukopisa, pismo je talijanske produkcije iz 1460. godine. Rukopis nema naslov i nigdje nije napisano ime autora. Prema nekim drugim izvorima, rukopis je pripremio poznati dominikanac, astronom i matematičar John Gazulidhe, a do Državnog arhiva Dubrovnik stigao je 1950. godine, nakon smrti njegovog posljednjeg vlasnika Vita Gozzea.

U svom trenutnom stanju, rukopis ima 11 stranica, odnosno 22 stranice neplaćene, niti u vrijeme nastanka, niti kasnije kad je postao dio Dubrovačkog arhiva. Iz proučavanja izvornika uočava se da je 11 listova dio obimnijeg rukopisa. To potvrđuje i “okosnica” rukopisa, gdje ostaju neki “dijelovi” stare veze, zatim ručno ušiveni posebnom niti vremena.

Rukopis je napisan prekrasnom krasopisom gotičkog mišićavog pisma druge polovice 15. stoljeća i lak je za čitanje paleografima. Tinte korištene za rukopis su: smeđa (koja dominira na 9 stranica / 18 stranica / i djelomično na ostale dvije stranice) i crvena na dvije stranice, odnosno na stranicama 8 i 9 rukopisa.

Napisan je na kvalitetnom polukartonskom papiru, talijanske proizvodnje 1460. godine, proizvedenog u talijanskim gradovima Ferrara, Firenca i Venecija (Više vidi u filigranskim katalozima C. M. Briquest, 1923, v. II, br. 7465 i 7468). Dimenzije papira na latinskom su: 22,1 x 33,4 cm. a napisan je prema pripremljenom predlošku.

Dekoracija rukopisa nije posebnim inicijalima, ali njihovo je mjesto prazno, jer ih je radio specijalni specijalist, iluminator inicijala, s različitim bojama i ukrasnim elementima biljke, životinje ili raznim ilustrativnim figurama vezanim uz rukopis.

Sastoji se od tri cjeline, gdje su prve dvije međusobno usko povezane, dok je treća cjelina odvojena i nema nikakve veze s prve dvije. Nijedna od tri cjeline nema prepoznatljiv naslov ili podnaslov (kao ni rukopis), ali razlikovali smo ih nakon općeg proučavanja teksta rukopisa i prijedloga podjele koji je izvorno dao M. D. Grmek (1976).

Prva cjelina započinje na 1. stranici, a nastavlja se na 5. stranici, a započinje riječima: “Antequam astralabij utilitates açedamus needaria est nobis terminorum sive nominum instrumenti expositio” i mogao bi imati naslov: “Upotreba astrolaba …” koji se uglavnom bavi za astrolab i njegovu upotrebu u vrijeme kada je studiju napisao Gjon Gazuli. Druga cjelina nalazi se na stranici 5 (posljednjih 12 redaka stranice) i nastavlja se na str. 10, započinjući riječima: “Astralabium componentre respice tabulam aptam in cuius medie quere centrum quod vecetur (e!) Super quo opisuje circulum secundum exigentiam tabule maiorem quam poteris …” i mogao bi imati naslov: “Ndërtimi i astrolabit” i govori na kako izgraditi astrolab i kako to djeluje. Treći set rukopisa započinje na str. 11 nastaviti do str. 21.

Cijela bi se mogla nasloviti: “Studija o tragovima i kretanju planeta” i započinje tekstom: “Circulus dicitur ecentricus vel egresse cuspidis vel egredientur centri qui non habet centrum cum mundo.” Očito je ovaj dio odvojen od mnogo šire i detaljnije studije Gjona Gazulija čije tragove danas nalazimo u dvije knjižnice: u Krakovu i Beču.

Vrlo vrijedne informacije o djelu Ivana Gazulija nalaze se u kodeksu biblioteke Jagiellonsky u Krakovu u Poljskoj, pod naslovom: “Theorica novae planetarum”, Georgija de Peuerbacha (1423.-1461.), Koji je danas sačuvan u potpisu: Rps 599, f. 1r-43r, gdje donosi crteže iz Gazulijeva rukopisnog djela o astrološkim problemima “nebeskih kuća” i po svoj prilici treća cjelina rukopisa Ivana Gazulija sačuvanog u arhivu Dubronvik uključena je u ovaj Peuerbachov rukopis.

Ovaj je rukopis iz stoljeća. XV, odnosno iz 1454. godine, prema bilješci koja je navedena na posljednjoj stranici samog kodeksa. Ovaj je datum vrlo važan, jer ako je Georgius de Peuerbach koristio Gazulov rukopis 1454. godine, možemo zaključiti da je ovaj rukopis napisan prije ove godine i da je rukopis koji smo koristili u Dubrovačkom arhivu iz 1460. godine i predstavlja kopiju rukopis godine 1454. ili boce pripremljen za objavljivanje ..