Intevju vodila:shenida bilalli

Poznata pjevačica s Kosova, dobitnica nagrade Kraljica Teuta 2018., zagrebačka studentica, govori za časopis „Iliria” o bogatoj glazbenoj karijeri i povezanosti s umjetničkim djelom “Naše sestre” izloženom u muzeju Louvre u Parizu

Shpresa Gashi rođena je u Peći na Kosovu, jedna je od četiriju kćeri; Margarite, Shpresa, Marija i Ana. Roditelji su bili zanatlije i bavili su se fotografijom. Otac se bavio  umjetničkom, a majka komercijalnom fotografijom. Majka je bila prva žena koja je vozila auto na Kosovu i pratila razna događanja na selu i snimala ih fotografskim aparatom, a fotografirala je najviše žene za osobne iskaznice. Bile je to od 1950. godine i sve do kraja 1960. godine prošlog stoljeća. Shpresa Gashi je započela školovanje na Kosovu u Srednjoj glazbenoj školi u Prištini, a potom je nastavila studije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Skopju gdje je specijalizirala Teoriju i Solo pjevanje.

Završili ste studije u Zagrebu?

Da, bila sam studentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, druga generacija, nakon Arsena Dedića koji bio stariji od mene 4 generacije. On je već bio diplomirao, a ja sam tada bila na prvoj godini. Kasnije smo surađivali i nastupali smo zajedno na nekoliko turneja po Europi. Nakon završetka Muzičke akademije vratila sam se na Kosovu i radila sam u pećkoj gimnaziji, no kad se otvorila televizija u Prištini – zaposlila sam se i upisala Solo pjevanje u Skopju.

Kako vam se svidio Zagreb i kao su vas doživjeli kao Albanku 70-tih godina.?

GASHI: Osobno nisam osjetila inferiornost albanske žene. Bila sam jako ponosna, naime, potječem iz jedne imućne obitelji, imali smo fotografski dućan u Prištini, ali i u Zagrebu koji je vodio pomoćnik mojih roditelja. Na početku imala sam otvoreni račun, a zatim je on samostalno otvorio dućan i promijenila se situacija. Nije mi bilo teško, imala sam 4 tetke u Zagrebu, a i majka mi je dolazila vrlo često. Kupovala sam robu u Italiji – išla sam s tetama u Trst koje su mi darovale robu. Uvijek sam imala posebne unikatne stvari i bila sam zapažena na Muzičkoj akademiji po stilu oblačenja.

Moji kolege i profesori mislili su da sam Poljakinja ili Čehinja, na što sam ja reagirala i objašnjavala da sam Albanka s Kosova. Voditelj katedre pitao me čime se bavi moj otac kad si mogu priuštiti tako bogatu garderobu, na što sam objasnila da je moj otac obrtnik. Bio je u čudu, drugačije je doživljavao Kosovo. Pitala sam ga, da li je bio na Kosovu ili ga poznaje samo putem novina.… Ostao je začuđen mojim stavom… No kolege, studenti i profesori dobro su me prihvatili, bila sam im neobična.

Zasigurno vam je pomoglo poznavanje jezika tijekom studija?

Govorila sam srpsko-hrvatski jezik. Majka je imala asistenticu srpske nacionalnosti i zahvaljujući njoj naučila sam jezik, što mi je pomoglo za vrijeme studija. U Zagrebu nakon studija ponudili su mi stipendiju za usavršavanje u Americi na dvije godine, no odbila sam. Presudna je bila  moja nostalgija za Kosovom. Mislila sam da ću ispuniti ono što sam željela, ali nisam uspjela ništa tako veliko napraviti, osim karijere.

Kako su vas primili na Kosovu nakon studija?

GASHI: Zaposlila sam se na televiziji, kao ilustrator glazbe i radila sam na još dva radna mjesta za jednu pristojnu plaću. Bila sam novinar i suradnica u emisijama o ozbiljnoj glazbi na televiziji. U to vrijeme upisala sam i Akademiju u solističkoj grupi u Skopju. Jedva su me pustili iz Radio-televizije Priština. Ustajala sam u pet sati ujutro, vozila sam se autobusom, bilo je jako hladno i teško dok sam išla na predavanja, no ipak sam završila.

Kako je započela vaša karijera?

GASHI: Odrasla sam u glazbenoj obitelji, pjesma je bila prisutna konstantno. Moja majka Gjina bila je dobra pjevačica, talentirana, snimala je svoje pjesme na Radio-televiziji Priština, na žalost nije prihvatila ponudu koju su joj ponudili za studije u Italiji, bila je pod utjecajem tadašnjeg mentaliteta. Čak je i tetka, Josepfine, bila popularna pjevačica. Bila je najbolja od sviju i od mene, a živjela je u Slavonskom Brodu.

Koliko je vaša majka imala utjecaja na vašu karijeru?

GASHI: Majka je inzistirala da postanem pjevačica, prepoznala je moj talent, a ja sam se borila da dođem do vrha. Ostvarila sam lijepu karijeru. Dvije strasti bile su bitne u mom životu – pjevanje i slikanje. Ostvarila sam se u pjevanju, a da sam izabrala slikanje vjerojatno bih postala poznata slikarica. Volim slikati.

Pjevački karijeru počeli ste u Prizrenu?

GASHI: Počela sam pjevati u tom lijepom mirnom gradu u kulturno-umjetničkom društvu Agimi kao članica zbora, a kao solistica nakon povratka iz Zagreba održala sam i nekoliko koncerata.

U Zagrebu ste bili aktivni?

GASHI: Pjevala sam u ansamblu koji je kultivirao ranu renesansnu glazbu „Universitas Studiorum Zagrabiensis“ u bivšoj Jugoslaviji pod vodstvom poznatog hrvatskog violiniste, muzikologa, Igora Pomikala. Održali smo nekoliko koncerta u Austriji i Hrvatskoj.

Nastalgija za Kosovom bila je ipak jača?

GASHI: Misleći da će se u Prištini otvoriti nacionalna Opera, vratila sam se, no otvaranje se nije ostvarilo ni dan danas – tako se gube mnoge generacije koje odlaze u svijet. Bila sam među prvim pjevačicama koja sam završila Muzičku akademiju nakon Ermine Hysa u Beogradu. Sa televizije prešla sam na radio kao plaćeni solist i radila sa Negjmijom Pagarusha i Bashkimom Paqukuom. Nastupali smo kao solisti sa simfonijskim orkestrom. Priština je imala simfonijski orkestar uz instrumentaliste iz Makedonije i Bugarske. Bili smo na mnogim turnejama. Kasnije sam bila u zboru Radio-televizije Kosova.

Stvorili ste prekrasnu karijeru i ostvarili specifične pjesme klasične albanske glazbe?

GASHI: Da, podučavala me Gonxhe Gashi, vrlo poznata pjevačica sa Radio Prištine, s pjesmom „Pjevaj gitaro …“, koju sam pjevala u ranoj mladosti s Jusufom Gervallom u pratnji gitare. Jusuf Gervala bio je prekrasan mladić, osoba, on nije bio samo domoljub, već i poznati pjevač, glazbenik i pjesnik. Puno sam sudjelovala na festivalima i u Albaniji i na njihovoj televiziji i s orkestrom snimila najbolje pjesme koje imam.

Koje bi interpretacije istaknuli?

GASHI: U srcu je prva albansku arija, “Mrika” kompozitora Preng Jakove, arija Jilde u “Rigoletu” i druge. No, imam ja i nekoliko pjesama kao tekstopisac. Teško mi je sve nabrojati, bilo ih je puno tijekom karijere koja broji i više od 30 godina. No moram izdvojiti jednu pjesmu koja mi je jako draga koju sam otpjevala na Kosovskim akordima 1988 – 1989  – “Balada za Drenicu”. S ovom pjesmom dala sam mali doprinos ratu koji se dogodio na Kosovu u kojem je bilo mnogo žrtava. Sretna sam što se ljudima pjesma jako svidjela.

Izvodili ste i druge pjesme?

GASHI: Da iz repertoara Marije Kraje, Teskae Toshko i pjevača iz Albanije koji su diplomirali u Rusiji ili su ih poučavale Ruskinje. Kao dijete sam slušala na radiju Tiranu krišom, a kad su se otvorile granice s Albanijom surađivala sam s pedagoginjom koja je održavala glazbene festivale.

Povezani ste s Albanijom?

GASHI: Moja je baka porijeklom iz Skadra i korijeni moje obitelji su iz Albanije. Sjećam se prvog nastupa 1972. godine i obostranog oduševljenja, tada sam prvi put posjetila Albaniju, bila sam studentica u Zagrebu. Došla sam s kulturno-umjetničkim društvom i odglumila jednu malu ulogu i ujedno ispunila sebi želju. Vidjela sam zemlju predaka, koja je bila dugo zabranjena, naime 40 godina nismo se vidjeli. Mnoge su obitelji bile razdvojene. Nakon toga suradnja je nastavljena između Prištine i albanske televizije te sam pjevala s raznim solistima na mnogim festivalima. Bilo je to razdoblje moje zlatne karijere.

Sudjelovali ste na mnogim festivalima?

GASHI: Istaknula bih festival u Opatiji na kojem sam predstavljala Kosovo za pjesmu Eurovizije. Natjecali su se najpoznatiji pjevači iz 6 republika bivše Jugoslavije. Sve su pjevačice imale kostime po vlastitoj želji,  kako su htjele, ali meni su jako zamjerili što sam obukla crveno-crnu haljinu. Tisak me je jako kritizirao. Bilo je teško…

Imate obožavatelje?

GASHI: Nisam znala, da imam toliko obožavatelja, ali sad nakon mirovine kad odem van Kosova u Europu, Australiju, Ameriku, ljude traže da se fotografiraju s mnom. Rado slušaju moje pjesme. Drago mi je, a naročito kad odem u Albaniju vidim da me ljudi još poznaju i cijene.

Mislite da se jedna Albanka može afirmirati koliko želi?

GASHI: Sve je postalo vrlo čudno, ako ne pripadate nekom klanu ne možete se afirmirati, naročito mladi. Prvenstveno se moraju dokazati vani kako bi ih priznali na Kosovu, kao što su se dokazale Rita Ora, Dua Lipa. Kad ih svijet prihvati, onda ih i naša sredina obožava.

Mislite da naše društvo nije dovoljno zrelo?

GASHI: Mislim da je problem u institucijama koje vrednuju. Naime, ranije nije mogao svatko biti na radiju i televiziji ili biti pjevač – filtriralo se. Danas se sve promijenilo. Ako imate novaca, odmah postajete zvijezdom i bez talenta. Šteta, albanska je glazba jako lijepa i bogata, posebno ona s juga.

Željeli ste da se otvori Opera u Prištini?

GASHI: Da, imamo mnogo talentiranih opernih pjevača koji odlaze u svijet i postaju vrlo poznati,  a na Kosovu još nisu otvorili Operu… Postavljen je kamen temeljac, no  na tome je i stalo.

Kako ste doživjeli transformaciju ili gašenje autonomije Kosova?

GASHI: Imala sam prometnu nesreću i loše posljedice, a onda nas je 1990. godine Miloševićev sustav izbacio s posla, bila sam 7 godina bez posla i bez prihoda. Bila sam bolesna. Majka mi pomagala da prođem kroz tu krizu. Počela sam prodavati odjeću koju sam kupila u Australiji tijekom turneje. Prodavala sam odjeću zbog mog sina, prošla sam kroz veliku krizu. Pomogla su mi djeca, moje tetke Rocco i Francika iz Zagreba koja je udana u Splitu. Dobila sam poštu, preporuke u kojem su bile marke u vrijednosti od 500 eura. Bože, koja je to radost bila; u to vrijeme 500 eura značilo je puno!

GASHI: Zbog teških uvjeta života i bolesti s kolegama otišla sam u Makedoniju i pjevala u kafiću gdje su bili samo starci. Brzo sam odustala. Nakon rata prijavila sam se u Zbor RTK, no nisu me primili iako sam bila solistica. Kasnije, dobila sam poziv od ravnatelja Filharmonije  i počela sam raditi od 2004. godine kao član zbora te sve do umirovljenja.

Priznanja i nagrade

GASHI: Dva puta su me nagradili u Albaniji, za uspješnu karijeru u kojoj su sudjelovali prestižni pjevači i žiri. Dobila sam nagradu za karijeru, a nakon par godina dodijelili su mi i nagradu Mikrofon umjetnosti, za najbolji glas i uvrstili me u povijesni album najboljih pjevača. Na kraju, primila sam nagradu i „Kraljice Teute“. Bila sam vrlo sretna, otputovala u Ulcinj s Florom Durmishi, kao i uzbuđena zbog dodjele nagrade na kojoj su bile kandidirane mnoge istaknute žene među kojima i političarka Kaqusha Jashari i ostale. Hvala gospođi Shenidi Bilalli i „Kraljici Teuti” na tom priznanju i nagradi.

Kakva je veza između vas i Idromenovog portreta “Naša sestra” koja je uvrštena sa slikama svjetske klase, u muzeju Louvreu u Parizu?

GASHI: Nažalost, moja je majka umrla, a nije otkrila da je njezina baka ponovno oživjela u dobro poznatoj albanskoj umjetničkoj slici koja je nakon restauracije bila smještena u muzeju Louvreu u Parizu, smatrajući je albanskom La Giocondom ili albanskom Mona LIzom. O slici „Naša sestra”, učilo se u osnovnoj školi, ali ni moja obitelj ni ja nismo znali ništa o tome. Sliku je naslikao njezin brat. Kola Dromeno, arhitekt i poznati glazbenik i slikar u Albaniji. Polovina Skadra projekt je njegovih ruku naročito, Trg Kalodromeno njegovo je djelo koje je i danas nazvano po njemu. Baka moje majke “Naša sestra” bila je pjevačica, vrlo talentirana i udala se za učitelja jezika, Talijana Andera Skrletina.

Kako ste saznali o naslikanom portretu?

GASHI: Ta je obitelj bila vrijedna, čula sam od albanskog ambasadora u Francuskoj koji mi je dao informacije o slici i obitelji. No nisam znala za to, niti sam reagirala.

Međutim jednoga dana sve se promijenilo, nazvao me na mobitel poznati albanski novinar Andeej Gjereja i pitao me kako se preziva moja baka, rekla sam Scanjeti. Pitao me: „Znate  li da ona pripada najpoznatijoj obitelji u Skadru i Albaniji.“ Nisam znala ništa. Nastavio je: „Jeste li znali da je Scanjeti naslikao portret „Naše sestre” i da je njena slika postavljena u Louvreu te je vrlo cijenjena.“ Zatim me isti novinar pozvao da u nedjelju popodne gostujem u njegovoj emisiji na televiziji. Iako sam bila bolesna, imala sam gripu, odazvala sam se pozivu. No… žao mi je što je moja majka umrla … ne znajući istinu o svojoj baki. U Albaniji sam ubrzo nakon toga dobila albansko državljanstvo.

Jesu li u vašoj obitelji znali da naša baka piše i govori talijanski?

GASHI: Majka mi je rekla da je njena bila udana za Talijana, mislili smo za nekog obrtnika, nismo imali druge podatke, bile su zatvorene granice. Sjećam se samo da je moja majka govorila da je baka donijela suđe kobalta i da se udala za „Talojana”…

Tko je slikar, Col Idromeno

Bio je jedan od prvih renesansnih slikara, nije bio samo slikar, bio je i scenograf, fotograf, arhitekt, glazbenik, bio je i pokretač prvih kinematografskih predstava u Albaniji.

Je li istina da portret “Sestra Tone”, bakinog brata, slikara Idromenoa nikada nije bio izloženo za njegova života?

GASHI: Koliko ja znam, prvi put bila je izložena 70 godina nakon stvaranja djela. Zvala se malo drugačije – „Portret žene Skadra“, a 50-ih godina prošloga stoljeća umjetničko djelo stiglo je u Nacionalnu galeriju Alabnije, a djelo je nazvano „Moja Sestra“.

To je djelo dugi niz godina ostajalo zaključano u kući. Nakon smrti sestre Tone (1890. godine), njen brat slikar Idromeno uzeo je sliku i smjestio je u svoju kuću u znak sjećanja na svoju sestru.

Moja prabaka Tone Scanjeti (Idromeno) koja je 1883. godine imala 24 godine i bila je majka dvoje djece. Njen suprug Andrea, nije bio najpoznatiji intelektualac u Skadru, zamolio je suprugu da na svoje vjenčanju odjene kostim „ala franga“ za razliku od ostalih mladenki u Skadru koje su nosile narodne nošnje. Godine 1883. ispunila je želju svoga supruga i obukla narodnu nošnju Skadra teiz dana u dan pozirala pred bratom koji je slikao portret sestre Tone.

Stvaranje prvog realističnog djela i povijest slike “Moja Sestra” ?

GASHI: Kad je slikao Col Idromeno baku moje mame, Tonia je izgledala lijepo i mlado, u dobi od 24 godine ovjekovječio ju je na platnu. Slikar je vješto prezentirao svoj rad kroz prelijepi portret. Stručnjaci umjetnosti visoko su ocijenili restauraciju poznate albanske slike u Louvreu.

Ponos Albanke –Umjetnička slika pokazuje i Albanku, njen stoicizam i junaštvo da je pozirala u to vrijeme.

Zanimljiva je poveznica da je pojam „zatvorenih umjetnina “ nalikuje priči o portretu „Mona Lise“ koja je također nekoliko godina bila smještena u kući slikara Leonarda – poput i umjetnička slike „Naše Sestre”.