Koncept „Velike Albanije” nije pojam koji su izmislili Albanci. To su izmislili albanski protivnici – oni koji nisu voljeli Albance.

ILIRIA: Hvala vam na vremenu kojeg ste posvetili za časopis „Ilirija”. Možete li nam objasniti pojam albanske nacionalne renesanse, kada je i zašto je započela?

Paskal Milo: Albanska nacionalna renesansa započela je 20 – 30-ih godina 19. stoljeća i upravo je ona osmislila albanski nacionalni identi­tet. Ona je započela pripremu Albanaca za izgradnju vlastite neovisnosti, kao što su to činili i drugi susjedni narodi na Balkanu. Nacionalni pokret bio je nužnost i nije se slučajno tada rodio. Okolnosti i razvoj unutar Albanije, a i u regiji, određivali su da će Albanija krenuti dugim putem koji je vodio od 1912. godine do proglašenja nacionalne neovisnosti. Bez nacionalne renesanse ne bi bilo Nacionalne neovisnosti, koja je dala svoje pionire, Jeronima DeRadu, Nauma Vegjilharxhija, braću Frasheri i Paška Vasu i ostalih istaknutih pobunjenika do Ismaila Qemalija.

ILIRIA: Je li većina ideologa albanske nacionalne renesanse bila iz dijaspore?

Paskal Milo: Nisu svi bili iz dijaspore, no većina ih je bila iz dijaspore. Imali su priliku i slobodu razvijati svoju nacionalnu aktivnost, mogli su objavljivati ​​i uređivati ​​svoje ideje i stavove, što u Albaniji nije bilo moguće zato što osmanski osvajači nisu dozvoljavali albanski jezik, otvaranje albanskih škola, a bile su zabranjene i bilo kakve nacionalne aktivnosti unutar Albanije. Upravo su, ideolozi albanske nacionalne renesanse koji su djelovali izvan Albanije, predstavljali preporod albanske nacije. Oni su svojim radom pripremili teren da bi kasnije albanski nacionalni pokret stekao zamah i razvio se na albanskim teritorijima, naročito nakon Albanske lige u Prizrenu 1878. – 1881., zatim je slijedila Liga Peći 1899., a kasnije i veliki Preporod albanske nacije. Kulminiralo je općim ustankom 1912. koji je rezultirao proglašenjem nacionalne neovisnosti.

ILIRIA: Možete li nam objasniti status albanskog naroda u to vrijeme, s obzirom na činjenicu da je bio neobrazovan, škole su bile na turskom jeziku, ne zaboravljajući i utjecaj susjednih država?

Paskal Milo: Albanci su dugo vreme­na, gotovo petsto godina, bili pod osmanskom vlašću, nisu imali slobodu i nacionalna prava, nisu imali priliku razviti nacionalnu svijest, kao ni nacionalnu kulturu. Tek razvojem ovih disciplina albanska nacija ostvarila je zrelost kroz stvaranje albanske nacionalne države. Upravo su Albancima nedostajala ta prava i slobode, oni nisu imali tu priliku i bili su pod stalnim osmanskim pritiskom na svim područjima, političkim, ekonomskim, kulturnim, tradicijskim, i kao posljedica toga, bili su u opasnosti da se asimiliraju kao narod. Upravo tu leži velika važnost albanske nacionalne renesanse, jer je započela nacionalno buđenje Albanaca sve do proglašenja nacionalne neovisnosti.

ILIRIA: Uspoređujući tadašnje granice „Velike Albanije”, postoje prigovori susjeda. Možete li nam reći koje su bile granice Albanije u vrijeme kada je proglašena neovisnost i što su kasnije izgubili?

Paskal Milo: Koncept „Velike Albanije” nije pojam koji su izmislili Albanci. To su izmislili albanski protivnici – oni koji nisu voljeli Albance, oni koji su im uskraćivali slobodu i nacionalna prava, oni koji su Albancima uskraćivali svoju nezavisnu državu. Od trenutka kada su Albanci, nakon Prizrenske lige počeli tražiti svoja prava, prvo na autonomiju, kasnije neovisnost, zahtijevali su i ujedinjenje svih Albanaca u zemljama gdje su povijesno naseljeni Albanci. Prvo su Srbi, a kasnije i Grci, a zatim i drugi počeli optu­živati ​​Albance da će ujediniti sve albanske teritorije u jedan vilajet, za koji su vjerovali da može dovesti do stvaranja takozvane „Velike Albanije”.

ILIRIA: Albanci su u vrijeme Osmanskog Carstva živjeli u četiri vilajeta?

Paskal Milo: S administrativnog stajališta tako je Osmansko Carstvo tada dijelilo albanske zemlje. Albanski domoljubi nisu zahtijevali ništa osim da Albanci imaju svoja prava na ujedinjenje u jednom vilajetu. Čak i oni koji nisu željeli realizaciju prava Albanaca, oni koji su željeli razbiti albanske teritorije, nazvali su to pokušajem stvaranja „Velike Albanije”. Dakle, to je ideja koja nema nikakve veze sa s Albancima i zahtijeva da oni uskrate Albancima prava. To je suština koncepta.

ILIRIA: Godina 1912. imala je veliki značaj za Albaniju, njezinu neovis­nost, ali i gubitak mnogih albanskih teritorija. Kako i što se izgubilo?

Paskal Milo: Albanci su uložili velik napor za postizanje neovisnosti –1012.godina bila je vrlo teška. Podrška velikih sila bila je ključna, no Albanci je nažalost nisu imali. Unatoč podršci dviju država Austro-Ugarske i Italije, 1913. godine na Konferenciji veleposlanika u Londonu, Albanci nisu uspjeli stvoriti svoju jedinstvenu državu jer su se druge velike sile snažno protivile, nisu željele neovisnost Albanske države.
Stvaranje Albanije, 1913. godine, bio je kompromis velikih sila kako ne bi ratovale među sobom zbog Albanije, pa su ga postigli na štetu albanskog naroda i Albanije. Gotovo polovinu albanske nacionalne države ostavili su izvan teritorija, pola albanskog stanovništva i teritorija poput Kosova, zapadne Makedonije, teritorija u Crnoj Gori, ali i dijelove teritorija Albanca u Grčkoj.

ILIRIA: Aktualna tema o kojoj se sada često govori je „Mini-Schengen”. Rekli ste da se ne može proglasiti takvim. Zašto?

Paskal Milo: Inicijativa za stvaranje onoga što se naziva „Balkanski mini-Schengenom” u načelu nije loša, ali ovisi o tome kako se formulira, odnosno kako se upravlja njom i procesom. Na Balkanu se svako kopiranje tuđih iskustava ne pokazuje uvijek uspješnim, jer Zapadni Balkan ima svoje karakteristike, svoju povijest, svoje sukobe, i svoje nesuglasice, a nekad prvo treba riješiti neka osnovna pitanja. Ponajprije potrebno je riješiti proces međusobnog priznavanjem balkanskih država, a potom prijeći na sljedeću fazu stvaranja integrativnih država. Budući da Srbija ne priznaje Kosovo kao neovisnu državu i ima apetite prema njoj, na Zapadnom Balkanu ne postoji način prevladavanja ovakvih situacija, prekretnica i zahtjevnih integracijskih politika.

ILIRIA: Mislite da ne možemo imati balkanski „Mini-Schengen”, primjenu schengenskih načela na Zapadnom Balkanu, kada države nisu jednake, kad Srbija ne priznaje Kosovo?

Paskal Milo: Tek kad Srbija prizna Kosovo i tek kad Kosovo bude ravno­pravno sa svim ostalim državama u bal­kanskom „Mini-Schengenu”, tek onda ćemo moći tvrditi da postoji čvrsta osnova za postizanje dogovora. Ovaj cilj je uporište za europsku integraciju zemalja Zapadnog Balkana. U vrijeme kada Kosovo nije suvereno, u smislu poštivanja njegove suverenosti od strane Srbije, ne može se predvidjeti da će sjediti za stolom kao drugorazredna država. Priznate su zemlje poput Srbije ili čak Bosne i Hercegovine, i stoga su učinkovitost i budućnost balkanskog „Mini-Schengena” dovedene u pitanje. Tek kada Kosovo bude imalo puna pravo sjesti za stol kao suverena država, kao međunarodno priznati entitet iz svih ostalih zemalja, moći će se uspostaviti temelji i uvjeti za uspješnu balkansku mini-šengensku inicijativu, odnosno poštivanje osnovnih vrijednosti poput prava na slobodu kretanja ljudi, kapitala, usluga i ostalo.