ILIRIA: Kada je vaša obitelj¸ došla na Siciliju?
Mario Calivà: Ne znam točno kada je moja obitelj stigla u Piana Albanaca / Hora e Arbëreshëve /. Nikada to nisam istraživao. Međutim, mislim da je moje prezime albanskog
porijekla, jer Kaliva znači „koliba”. Dakle, ako iz ovih oskudnih podataka možemo
zaključiti da sam porijeklom iz Albanije, odlično.
ILIRIA: Koliko je Arbanasa – Arbra u mjestu u kojem živite i kako ste sačuvali baštinu?
Mario Calivà: Sada je u Piani od Arbere 3000 Arbra – jeArbanasa a bilo ih je 6000.
Protokom vremena su se asimilirali, ali su sačuvali autohtone običaje jezik i navike.
Paul Ricoeur razlikovao je dvije vrste identiteta: idem identitet i ipse identitet. Idem identitet
je uvijek jednak samome sebi, koncept vrlo blizak identitetu kao tvari, koji je skovao David
Hume. A iz identiteta idem koji je statičan jer se podudara s nečim što, neovisno
od protoka vremena, treba ostati jednakim samome sebi, proizlazi takozvani identit
ipse. On označava aktivnost i proizvodnju nekog subjekta, kao i manifestacije različitih vrsta
kojima se ostvaruje zaštita kulturnih posebnosti. Identitet ipse, prema Ricoeuru, narativni
je identitet, jedno tkanje, proizvod umjetnosti kompozicije, kao što to odlično može biti kazališna igra. Dakle, identitet idem je prvi jer u njemu nalazi uporište identitet
ipse, koji djeluje u obrani prvog. Iz toga slijedi da je naš identitet zaštićen i vjerskim i svjetovnim narativnim praksama. Ja sam dramatičar i bavim se dramaturškim pisanjem. Kazalište je u ovom slučaju nositelj komunikacije identiteta jer koristi naš jezik i stoga i jezik, zajedno s glumcima, ide na pozornicu. Ali nije lako, jer nismo održivo kazalište i prisiljeni smo na mnoge žrtve. No, uvijek smo imali mnogo uspjeha kod publike na što smo ponosni. To znači da ljudi cijene naš rad.
ILIRIA: Govorite lijepi albanski jezik iako ste rođeni u Italiji, kako ste uspjeli sačuvati
svoj jezik?
Mario Calivà: Našu svakodnevnicu odlikuje upotreba arbreškog jezika. Drukčije ne bih
mogao ni zamisliti. Kad pišem pjesme, šaljem ih prijateljima. Čitaju ih i ako ne razumiju
neku riječ, pitaju me za značenje. Pobuditi znatiženju je učinkovit način da stvorite
zanimanje za jezik. Identitet je sve ono što daje smisao postojanju i materijalno
upućuje na prostor koji se poklapa sa zajednicom koja pojedincu daje elemente poput
jezika, znaka prepoznavanja koji uspostavlja dijalog između različitih komponenti
zajednice. Dakle, jezik i identitet su neraskidivo povezani.
ILIRIA: Kako izgleda svakodnevni život Arbanasa, i kako obilježavate te važne arbanaške
blagdane?
Mario Calivà: Svakodnevni život odvija se usporenim tempom tipičnim za svako malo
mjesto. Ranije je središte javnog života bio glavni trg, sada se to premjestilo u modernije
četvrti. Za nas je najvažniji „Veliki tjedan” koji završava Uskrsom, danom kada naše
žene u povorci glavnom ulicom nose tradicionalne nošnje. To je manifestacija
koja privlači mnogo ljudi iz cijelog svijeta.
ILIRIA: Nacionalne nošnje Arbereshe su vrlo bogate i lijepe, privlače i vas?
Mario Calivà: Tradicionalna nošnja Arbanasa je za mene nešto posebno. To je odjeća
u kojoj se žena iz Arbanasa predstavlja svom suprugu na dan vjenčanja. Naša žena je
toga dana dostojna sjediti za stolom božanstava. Napisao sam i monolog pod nazivom
„Ara” koji govori o estetskoj snazi odjeće koja se pretvara u unutarnju snagu i pomaže
protagonistici da se izvuče iz negativne situacije.
ILIRIA: Osjećate li se vi i vaša zajednica u Italiji integriranim, kako uživate u pravima
manjina?
Mario Calivà: Dobro smo integrirani u Italiji. Možemo reći da u pet stoljeća Sicilijanci
nikada nisu dovodili u pitanje naš identitet. Prihvatili su nas od daleke 1488. Prava manjina,
jezična, regulirana su Zakonom 482/99. Međutim, nije jednostavno postići da financiraju
jer postoji vrlo složen birokratski proces. Možda baš zbog toga nismo još uspostavili
održivo arbreško kazalište.
ILIRIA: Pratite li sudbinu Arbrevera kroz kazalište i film i fotografiju te kao pisac?
Mario Calivà: Postoje različiti načini zaštite naše kulture: jedan od njih je jezik umjetnosti. To je stoga što umjetnost teži bezvremenosti i mitologiziranju i stoga nadjačava vrijeme. Umjetnost mora premašiti osobne zahtjeve i njezin je zadatak da predstavlja sudbinu čovjeka. Zbog toga poezija svojim stihovima predaje naš arbreški jezik vremenu bez hijerofanije. A poezija je, kako su to rekli Aristotel i Platon, imitacija ljudskog svijeta, reprodukcija
ljudskih djelovanja i jedan oblik lijeka za bol uzrokovanu zaboravom i zato je plemenitija od
povijesti jer nam omogućuje da je pišemo i da se, štoviše, oslobodimo njezinog koncepta.
Stoga učinci umjetnikova djela moraju pripadati zajednici. Umjetnik je svojevrsni građanski
pjesnik, kako je to smatrao Joshua Carducci.
ILIRIA: Fotografija je također umjetnost za koju ste jako vezani.
Mario Calivà: Kao što je rekao Baudelaire, ljepotu treba tražiti neumoljivo, u očitim stvarima. Stoga je svaka fotografija pjesma. To je trenutak. Oko fotografa/pjesnika/demiurga ukrade
svjetlost trenutka u nadi da će ga poslati u beskonačnost. Zbog toga fotografija može biti tajanstvena i istovremeno uzvišena. Studirao sam fotografiju na sveučilištu, ali većina se stvari nauči s fotoaparatom u ruci. Kad bih imao vremena i mogućnosti, posvetio bih se
samo fotografiji i poeziji.
ILIRIA: Zašto je z a vas tako važno upoznati druge sa arbanaškom?
Mario Calivà: Važno mi je promovirati arbanašku kulturu, jer ona predstavlja moju povijest, moju obitelj, moju zajednicu. To znači govoriti o sebi. Dvije godine imao sam priliku predstavljati svoje knjige u mnogim talijanskim gradovima i inozemstvu. Čak i kad
moje knjige govore o drukčijim temama, uvijek nađem vremena objasniti javnosti tko su Arberi. Ali ti napori nestaju kada arbreški roditelji svojoj djeci govore samo na talijanskom.
Naravno da ne želim nikoga osuđivati, svatko je slobodan da odgaja djecu u skladu s onim što smatra da je najbolje, međutim čvrsto vjerujem da su takve prakse u neskladu s kulturnim
načelima naše zajednice. Također je važno da se svaka kultura otvori prema drugima i postavi dijalog kao najbolji odnos. Prošle sam godine stvorio i umjetničko djelo, odnosno stalak arbreškog identiteta, koji želi biti provokacija i odgovor svima onima koji misle da kultura nužno mora biti nešto zatvoreno i izolirano.
ILIRIA: Koji je vaš najnoviji uspjeh i planirate li nešto novo? Mario Calivà: Moja posljednja knjiga rezultat je istraživanja provedenog u Rimu za vrijeme mog studija na prestižnoj nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti „Silvio d’Amico” i stažiranja u redakciji Rai Kultura. Knjiga govori o nacističkom progonu rimskih Židova. Upoznao sam ih. Dočekali su me u njihovom domu i ispričali mi svoju priču. Naslov knjige je „Rasni zakoni i listopad 1943.”, s predgovorom predsjednice „Unije talijanskih židovskih zajednica” Noemi Di Segni. Za mene je bila prava čast što je doktorica Di Segni pristala na to. Sada radim
na knjizi o arbreškom identitetu koji analiziram iz svojeg gledišta.
ILIRIA: Na kojim projektima surađujete s Albancima u Albaniji i na Kosovu i dijaspori i kako su prihvaćeni?
Mario Calivà: Nadam se da ću imati priliku umjetnički surađivati s Albanijom, Kosovom i svim albanskim udruženjima u Europi. Napisao sam monolog pod nazivom Nostalgija
koji govori o boli prvih Arbrejera koji su napustili domovinu. Imao sam predstavu u Berlinu i Ženevi, gdje sam imao čast upoznati Ermiru Lefort i Rexhepa Rifatija i mnoge druge
prijatelje.
ILIRIA: Vaša poruka za čitatelje „Ilirie”? Mario Calivà: Vama gosođo Bilalli i
redakciji časopisa „Iliria” zahvaljujem od srca što promovirate arbanaška
događanja i ljude.
ILIRIA: Kada je vaša obitelj¸ došla na Siciliju?
Mario Calivà: Ne znam točno kada je moja obitelj stigla u Piana Albanaca / Hora e Arbëreshëve /. Nikada to nisam istraživao. Međutim, mislim da je moje prezime albanskog
porijekla, jer Kaliva znači „koliba”. Dakle, ako iz ovih oskudnih podataka možemo
zaključiti da sam porijeklom iz Albanije, odlično.
ILIRIA: Koliko je Arbanasa – Arbra u mjestu u kojem živite i kako ste sačuvali baštinu?
Mario Calivà: Sada je u Piani od Arbere 3000 Arbra – jeArbanasa a bilo ih je 6000.
Protokom vremena su se asimilirali, ali su sačuvali autohtone običaje jezik i navike.
Paul Ricoeur razlikovao je dvije vrste identiteta: idem identitet i ipse identitet. Idem identitet
je uvijek jednak samome sebi, koncept vrlo blizak identitetu kao tvari, koji je skovao David
Hume. A iz identiteta idem koji je statičan jer se podudara s nečim što, neovisno
od protoka vremena, treba ostati jednakim samome sebi, proizlazi takozvani identit
ipse. On označava aktivnost i proizvodnju nekog subjekta, kao i manifestacije različitih vrsta
kojima se ostvaruje zaštita kulturnih posebnosti. Identitet ipse, prema Ricoeuru, narativni
je identitet, jedno tkanje, proizvod umjetnosti kompozicije, kao što to odlično može biti kazališna igra. Dakle, identitet idem je prvi jer u njemu nalazi uporište identitet
ipse, koji djeluje u obrani prvog. Iz toga slijedi da je naš identitet zaštićen i vjerskim i svjetovnim narativnim praksama. Ja sam dramatičar i bavim se dramaturškim pisanjem. Kazalište je u ovom slučaju nositelj komunikacije identiteta jer koristi naš jezik i stoga i jezik, zajedno s glumcima, ide na pozornicu. Ali nije lako, jer nismo održivo kazalište i prisiljeni smo na mnoge žrtve. No, uvijek smo imali mnogo uspjeha kod publike na što smo ponosni. To znači da ljudi cijene naš rad.
ILIRIA: Govorite lijepi albanski jezik iako ste rođeni u Italiji, kako ste uspjeli sačuvati
svoj jezik?
Mario Calivà: Našu svakodnevnicu odlikuje upotreba arbreškog jezika. Drukčije ne bih
mogao ni zamisliti. Kad pišem pjesme, šaljem ih prijateljima. Čitaju ih i ako ne razumiju neku riječ, pitaju me za značenje. Pobuditi znatiženju je učinkovit način da stvorite zanimanje za jezik. Identitet je sve ono što daje smisao postojanju i materijalno upućuje na prostor koji se poklapa sa zajednicom koja pojedincu daje elemente poput jezika, znaka prepoznavanja koji uspostavlja dijalog između različitih komponenti zajednice. Dakle, jezik i identitet su neraskidivo povezani.
ILIRIA: Kako izgleda svakodnevni život Arbanasa, i kako obilježavate te važne arbanaške blagdane?
Mario Calivà: Svakodnevni život odvija se usporenim tempom tipičnim za svako malo
mjesto. Ranije je središte javnog života bio glavni trg, sada se to premjestilo u modernije četvrti. Za nas je najvažniji „Veliki tjedan” koji završava Uskrsom, danom kada naše žene u povorci glavnom ulicom nose tradicionalne nošnje. To je manifestacija koja privlači mnogo ljudi iz cijelog svijeta.
ILIRIA: Nacionalne nošnje Arbereshe su vrlo bogate i lijepe, privlače i vas?
Mario Calivà: Tradicionalna nošnja Arbanasa je za mene nešto posebno. To je odjeća
u kojoj se žena iz Arbanasa predstavlja svom suprugu na dan vjenčanja. Naša žena je
toga dana dostojna sjediti za stolom božanstava. Napisao sam i monolog pod nazivom
„Ara” koji govori o estetskoj snazi odjeće koja se pretvara u unutarnju snagu i pomaže protagonistici da se izvuče iz negativne situacije.
ILIRIA: Osjećate li se vi i vaša zajednica u Italiji integriranim, kako uživate u pravima
manjina?
Mario Calivà: Dobro smo integrirani u Italiji. Možemo reći da u pet stoljeća Sicilijanci
nikada nisu dovodili u pitanje naš identitet. Prihvatili su nas od daleke 1488. Prava manjina, jezična, regulirana su Zakonom 482/99. Međutim, nije jednostavno postići da financiraju jer postoji vrlo složen birokratski proces. Možda baš zbog toga nismo još uspostavili održivo arbreško kazalište.
ILIRIA: Pratite li sudbinu Arbrevera kroz kazalište i film i fotografiju te kao pisac?
Mario Calivà: Postoje različiti načini zaštite naše kulture: jedan od njih je jezik umjetnosti. To je stoga što umjetnost teži bezvremenosti i mitologiziranju i stoga nadjačava vrijeme. Umjetnost mora premašiti osobne zahtjeve i njezin je zadatak da predstavlja sudbinu čovjeka. Zbog toga poezija svojim stihovima predaje naš arbreški jezik vremenu bez hijerofanije. A poezija je, kako su to rekli Aristotel i Platon, imitacija ljudskog svijeta, reprodukcija ljudskih djelovanja i jedan oblik lijeka za bol uzrokovanu zaboravom i zato je plemenitija od povijesti jer nam omogućuje da je pišemo i da se, štoviše, oslobodimo njezinog koncepta. Stoga učinci umjetnikova djela moraju pripadati zajednici. Umjetnik je svojevrsni građanski
pjesnik, kako je to smatrao Joshua Carducci.
ILIRIA: Fotografija je također umjetnost za koju ste jako vezani.
Mario Calivà: Kao što je rekao Baudelaire, ljepotu treba tražiti neumoljivo, u očitim stvarima. Stoga je svaka fotografija pjesma. To je trenutak. Oko fotografa/pjesnika/demiurga ukrade svjetlost trenutka u nadi da će ga poslati u beskonačnost. Zbog toga fotografija može biti tajanstvena i istovremeno uzvišena. Studirao sam fotografiju na sveučilištu, ali većina se stvari nauči s fotoaparatom u ruci. Kad bih imao vremena i mogućnosti, posvetio bih se
samo fotografiji i poeziji.
ILIRIA: Zašto je z a vas tako važno upoznati druge sa arbanaškom?
Mario Calivà: Važno mi je promovirati arbanašku kulturu, jer ona predstavlja moju povijest, moju obitelj, moju zajednicu. To znači govoriti o sebi. Dvije godine imao sam priliku predstavljati svoje knjige u mnogim talijanskim gradovima i inozemstvu. Čak i kad moje knjige govore o drukčijim temama, uvijek nađem vremena objasniti javnosti tko su Arberi. Ali ti napori nestaju kada arbreški roditelji svojoj djeci govore samo na talijanskom. Naravno da ne želim nikoga osuđivati, svatko je slobodan da odgaja djecu u skladu s onim što smatra da je najbolje, međutim čvrsto vjerujem da su takve prakse u neskladu s kulturnim načelima naše zajednice. Također je važno da se svaka kultura otvori prema drugima i postavi dijalog kao najbolji odnos. Prošle sam godine stvorio i umjetničko djelo, odnosno stalak arbreškog identiteta, koji želi biti provokacija i odgovor svima onima koji misle da kultura nužno mora biti nešto zatvoreno i izolirano.
ILIRIA: Koji je vaš najnoviji uspjeh i planirate li nešto novo? Mario Calivà: Moja posljednja knjiga rezultat je istraživanja provedenog u Rimu za vrijeme mog studija na prestižnoj nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti „Silvio d’Amico” i stažiranja u redakciji Rai Kultura. Knjiga govori o nacističkom progonu rimskih Židova. Upoznao sam ih. Dočekali su me u njihovom domu i ispričali mi svoju priču. Naslov knjige je „Rasni zakoni i listopad 1943.”, s predgovorom predsjednice „Unije talijanskih židovskih zajednica” Noemi Di Segni. Za mene je bila prava čast što je doktorica Di Segni pristala na to. Sada radim na knjizi o arbreškom identitetu koji analiziram iz svojeg gledišta.
ILIRIA: Na kojim projektima surađujete s Albancima u Albaniji i na Kosovu i dijaspori i kako su prihvaćeni?
Mario Calivà: Nadam se da ću imati priliku umjetnički surađivati s Albanijom, Kosovom i svim albanskim udruženjima u Europi. Napisao sam monolog pod nazivom Nostalgija koji govori o boli prvih Arbrejera koji su napustili domovinu. Imao sam predstavu u Berlinu i Ženevi, gdje sam imao čast upoznati Ermiru Lefort i Rexhepa Rifatija i mnoge druge prijatelje.
ILIRIA: Vaša poruka za čitatelje „Ilirie”?
Mario Calivà: Vama gosođo Bilalli i redakciji časopisa „Iliria” zahvaljujem od srca što promovirate arbanaška događanja i ljude.
