Ekskluzivni intervju:

 S PREDSJEDNICOM HELSINŠKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA U SRBIJI:

SONJA BISERKO:

Razgovor vodila:  Shenida Bilalli

Sonja Biserko, rođena Beograđanka, istaknuta je aktivistica za ljudska prava i osnivačica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Njezin rad posvećen je promicanju vladavine prava, zaštiti ljudskih prava, te dokumentiranju ratnih zločina i zagovaranju prava marginaliziranih skupina. Poznata je po svom kritičkom stajalištu prema nacionalističkim ideologijama, a svojim djelovanjem pridonosi dijalogu i razumijevanju među različitim etničkim zajednicama u regiji.

Gospođa Sonja  Biserko dobila je  je brojne nagrade, uključujući Nagradu za ljudska prava Grada Weimara 2009. i nominaciju za  Nobelovu nagradu za mir 2005.  – kao dio projekta „1000 žena”.  Krajem  prosinca 2024. u Zagrebu, u Novinarskom domu, gospođi Sonji Biserko dodijeljena je godišnja nagrada ‘Kraljica Teuta-2024’ – za izniman  doprinos jačanju mira i politike  i pomoć albanskom narodu”,  ističući važnost uloge žena u stvaranju boljeg društva. Tom prigodom  razgovarali smo za časopis Iliriu – na temu „Dijalog i put pomirenja između Srbije i Kosova”.

——————————————————————-

ILIRIA: Gospođo Biserko, posebno ste se zalagali  protiv stradanja Albanaca tijekom Miloševićeve agresije 90. godina na Kosovo? Kako je sve  počelo?

Sonja Biserko: Moja priča s Albancima počela je davno, 80. godina dok sam bila u Jugoslovenskoj misiji pri UN-u u Švicarskoj, u Ženevi, Zürichu, bilo je dosta Albanaca koji su pobjegli iz Jugoslavije, nakon slamanja demonstracija 1981. Tada je  počela  organizirana propaganda o genocidu nad Srbima na Kosovu (fabriciranje  izvješća o silovanju Srpkinja, iseljavanju Srba i sl.). Na Kosovu je  uvedeno  izvanredno stanje, a mnogi mladi Albanci – uglavnom studenti – otišli su u  Europu.

Iliria: Albanci su često prosvjedovali ispred UN-a?

Sonja Biserko: Upravo ti mladi Albanci  imali su podršku u akademskim krugovima, koji su potpisivali razne peticije upućivane i jugoslavenskoj misiji. Poznavala sam nekoliko Albanaca koji su radili u UN-u, i s kojima sam nekad pila i kavu. Međutim, Jugoslavenska ambasada u Bernu nije bila naklonjena i slala je negativne ocjene o Albancima, koje sam povremeno sretala. Tražili su da napišem nešto o jednom mladiću, moj pozitivan stav –  odbili su, i  tražili da ga promijenim, na što ja nisam pristala. Jedan mladi Albanac, radio je kao  zaštitar  u veleposlanstvu u Bernu, bio je na Kosovu u vrijeme demonstracija i pričao mi je kako je to strašno izgledalo, kako su demonstrante  nemilosrdno gazili tenkovima. Bio je vidno uznemiren.

Iliria:  Tada se otvara srpsko pitanje na Kosovu?

Sonja Biserko: U biti otvoreno je srpsko pitanje u Jugoslaviji. Tada počinje i jako agresivna kampanja prema inozemstvu kroz Ministarstvo, posebno kroz ambasade  gdje su Srbi bili na vodećim funkcijama.

S obzirom na to da sam imala uvid u događanja  u zemlji i na Kosovu, to me  je potaknulo da se šire informiram. U Beograd sam se vratila u rujnu 1988. u atmosferu šovinističke histerije, u kojoj su na udaru prvenstveno  bili Albanci i Hrvati. To je bio uvod u rat  i sve ono što će se događati na prostoru bivše Jugoslavije.

Iliria: Radili ste u Ministarstvu  vanjskih  poslova?

Sonja Biserko: Savezna vlada pokušavala se izboriti za europsku opciju i opstanak Jugoslavije, ali poslije debakla Haaške konferencije bilo je jasno da se Srbija opredijelila za ratnu opciju. Ne samo da je promijenila svoj Ustav ukidanjem autonomije  Kosova i Vojvodini, ona je kroz propagandu  u kojoj su sudjelovali gotovo svi segmenti društva – od akademske zajednice, kulture, medija, crkve –  pripremali srpski narod  za ratnu opciju.

Nakon Haaške konferencije napustila sam Ministarstvo vanjskih poslova i pridružila  se antiratnom pokretu, a kasnije s grupom intelektualaca osnovala Helsinški odbor i počela  se aktivno baviti i Kosovom.

Iliria: Pokazali ste  izuzetnu hrabrost u  borbi za ljudska prava,  ostavili ste duboke tragove u misiji  za mir i pravdu u regiji. Koji je presudni  trenutak  bio  da ste tako reagirali?

Sonja Biserko: Odrasla sam u  jugoslavenskoj obitelji  i u zemlji koja je  njegovala pluralizam i ravnopravnost svih. Danas mnogi negiraju vrijednosti socijalističke Jugoslavije kako bi opravdali i promovirali svoje uske etno konfesionalne agende. Živjela sam u Beogradu i svjedočila  valovima nacionalizma i šovinizma, te negiranju različitosti i posebnosti, na što se cijelo moje biće  pobunilo. To je bila situacija kada se čovjek opredjeljuje prema svojim ljudskim vrijednostima – ili je dosljedan ili nije.

Iliria: Suočili ste se s brojnim izazovima u Srbiji zbog obrane Albanaca s težnjom pomirenja dvaju naroda. Kakve ste prepreke imali?

Sonja Biserko: Da bi se govorilo o odnosima između Srba i Albanaca, nužno je definirati kontekst kako je  došlo do raspada Jugoslavije.  Bez toga je jako teško govoriti o Srbima i Albancima danas. Albanci i Srbi proveli su gotovo cijeli  vijek u zajedničkoj državi, prvoj i drugoj Jugoslaviji. Osnovni nesporazum, pa onda i sukob Srba i ostalih naroda koji su živjeli Jugoslaviji, bio je u razumijevanju zajedničke države.

Dvije suprotstavljene koncepcije jugoslavenske države obilježile su i sam  čin stvaranja Jugoslavije i kroz sve vrijeme njenog postojanja imale su odlučujući značaj u jugoslavenskoj dinamici. Gledajući samo kroz optiku jugoslovenskog Ustava, može se reći da je cijeli vijek protekao u traženju modusa vivendi – za jugoslovenske narode.

Iliria: Na scenu dolazi  Milošević?

Sonja Biserko: Nažalost, Miloševićeva nacionalistička politika je uspjela  je mobilizirati Srbe za sukob s Albancima na Kosovu. Međuetnička distanca održana je do danas. I nakon što je Kosovo krenulo putem euroatlantskih integracija, i nakon što je uspostavljen dijalog s Beogradom i potpisan Briselski sporazum, Kosovo i srpsko-albanski sukobi i dalje ostaju glavni izazov za Beograd.

Iliria: Od devedesetih pa do danas Helsinški odbor usmjeren je uspostavljanju dijaloga između Srba i Albanaca?

Sonja Biserko: Na različitim razinama. Prvo je organizirao dvije konferencije u zemlji, u Ulcinju (1997) i Beogradu (1998), neposredno pred intervenciju, kada je Fehmi Agani apelirao da se pokuša razgovarati još jednom. Obje konferencije zabilježene su u dvjema publikacijama, koje svjedoče da je na razini društva bilo volje i spremnosti za razgovore.

Helsinški odbor je sistematski radio i sa srpskom zajednicom i objavio je nekoliko izvješća. Srbi na sjeveru Kosova imali su drukčiji položaj, jer su sve vrijeme do prije  dvije godine, bili pod direktnom kontrolom Beograda u nadi da će se ipak ići na podjelu Kosova (u jednom trenu izgledalo i realno) i ujedno, uvijek je bila prava opcija Beograda. Jedna od naših akcija, bila je usmjerena i na razbijanje straha Srba koji žive u enklavama. Vodili smo ih u Prištinu i Prizren, gdje su razgovarali s lokalnim vlastima, ali i s građanima koji su ih pozdravljali. Bilo je dirljivo gledati te susrete, koji su nosili i zebnju, ali i nadu da je moguće uspostaviti normalnost.

Iliria: Često ste išli na Kosovo?

Sonja Biserko: Na Kosovu sam bila  više nego u ijednoj drugoj regiji, povremeno čak i nekoliko puta mjesečno. Jedno vrijeme imali  smo i ured u Prištini. Sretala sam se s Bakalijem, Demaqijem, Aganijem, Maliqijem i mnogim drugim iz te generacije koja je nosila  miran otpor Albanaca nakon ukidanja autonomije Kosova i protjerivanja Albanaca sa svojih radnih mjesta.  Priština je 90. godina do NATO intervencije bila uspavani grad, malo je ljudi radilo, mnogi su otišli u inozemstvo. Njih su redovito pljačkali kada su prolazili kroz Srbiju, dolazeći u posjet svojim obiteljima. Uzimali im novac kojim su uzdržavali svoje obitelji.

U Prištini je stolovao i Arkan, u hotelu Grand, gdje je i osnovao svoju partiju (koju je pozdravila Mira Marković), vjerojatno s namjerom da već tada protjeraju Albance. Međutim, to je odloženo za 1998/99. jer je predsjednik Bush Miloševiću uputio tzv. Božićno upozorenje u prosincu 1992., i spriječio da provede svoje namjere već tada.

Iliria: Onda se događa NATO intervencija?

Sonja Biserko: NATO intervencija  bilo je traumatično iskustvo Albancima. Na Kosovo sam otišla odmah nakon što je završila  i obišla sam cijelo Kosovo s jednim kolegom iz Helsinške federacije. Bilo je to nevjerojatno iskustvo – vidjeti jedan poniženi narod kako se uspravlja i oslobađa energiju koja još uvijek traje. S druge strane, bilo je teško gledati i srpsku manjinu koja se našla u inferiornom položaju. Svi oni koji su bili na  vlasti –  otišli su,  gotovo cijela srpska elita  povukla  se s vojskom i policijom i ostavila kosovske Srbe bez  relevantnog lidera u  novoj situaciji.

Neposredno poslije intervencije, kada su emocije bile još uvijek jake, Odbor je organizirao  susrete mladih Srba i Albanaca, jedan od njih u Ohridu. Usprkos traumi Albanaca, taj je susret pokazao da je dijalog moguć i u  dramatičnim okolnostima. I danas organiziramo razne susrete, sada kroz projekt IcebrEakers koji okuplja mlade umjetnike iz Srbije i s Kosova. Projekt je dobio i nagradu austrijskog Ministarstva za kulturu, kao inovativan i kreativan.

Iliria: O Kosovu pričaate puno?

Sonja Biserko: I nadugačko, nosim brojne uspomene tih posjeta. Završno s poznanstvom Albina Kurtija. Njega sam srela još kao tinejdžera. Naša Borba, u čijem sam žiriju bila, dodijelila je albanskim studentima nagradu 1998., nakon što je 1997. istu nagradu dodijelila studentima u Beogradu. Beogradska čaršija, čak i ona liberalnija, nije to dobro primila,  smatrajući da je nagradu trebao primiti – “neko od naših”. Kurti, kao lider studentskih prosvjeda na Kosovu, nije došao po nagradu jer mu je kasno javljeno (iza ponoći). Ona se još uvijek nalazi kod tadašnjeg vlasnika  Borbe,  Dušana Mijića naše. Nadam se da ćemo mu to jednog dana ipak uručiti.  Od tada pratim rad tog neobičnog mladog čovjeka, koji danas u regiji predstavlja jedinstvenog političara koji uživa podršku svih liberalno orijentiranih ljudi u regiji.

Iliria: Vaš stav  prema Albancima sigurno je nailazio na kritike?

Sonja Biserko: Dobila sam brojne kritike i medijske kampanje, i ne samo medijske. Slali su crnokošuljaše pred moja vrata, uselili ženu u ulaz do mene koja me je dočekivala pred ulazom i napadala me. Za vrijeme intervencije ja sam izišla iz Beograda nakon tri tjedna,  na nagovor mog prijatelja i kolege Novaka Pribičevića, koji se bojao za moj život zbog nekih mojih izjava o  NATO-u. Tih nekoliko mjeseci provela sam  po svijetu, zbog čega sam nakon povratka doživjela bojkot, čak i od većeg dijela civilnog sektora. Zbog jednog intervjua u New York Timesu dobivala sam hate-mailove ponajviše od kolega iz civilnog sektora, dok je služba jedan dio intervjua prevela s nekim svojim dodacima i ubacila ga u sve poštanske sandučiće na mom ulazu. Nakon povratka mnogi nisu sa mnom htjeli u lift, nisu  me ni pozdravljali…

Iliria: Koliko se kosovsko društvo promijenilo i kakva je Vaša suradnja s  kosovskom vladom i drugim organizacijama?

Sonja Biserko: Nakon intervencije kosovsko društvo karakterizira, kako to ja  nazivam, “oslobodilačka energija” koja je eksplodirala. Kosovo se fizički transformiralo do neprepoznatljivosti. To je  veoma dinamično i mlado društvo koje stremi napretku. Mladi ljudi se školuju većinom u inozemstvu, govore jezike, vrlo su emancipirani, dinamični – bez obzira na sve probleme tranzicije i  opstrukcije koje dolaze iz Beograda. Naravno, i Kosovo kao i sve druge post jugoslovenske države prolazi kroz sve teškoće tranzicije, korupcije…

ILIRIA:  Jesu li Srbi na sjeveru i jugu u istom položaju? Koji su njihovi problemi?

Sonja Biserko: Razlikuje se položaj Srba na jugu od onog na sjeveru. Srbi na sjeveru  do prije dvije godine živjeli su u uvjerenju da su dio Srbije i da je pitanje vremena kada će doći do podjele. Generalno Srbi na Kosovu imaju problem što je najveći dio njihove elite napustio Kosovo nakon intervencije. Teško se navikavaju na manjinski status i sporo pristaju na integraciju koju sistematski koči Beograd. Što ne znači da nema problema i s albanske strane. Dosta je naboja u pojedinim sredinama, posebno u onim gdje je bilo masovnih ratnih zločina. Gdje nije bilo takvih iskustava, odnosi su normalni. Sve vrijeme postoji komunikacija između dviju zajednica, ali nedostaje iskorak s obje strane. Za prevladavanje iskustava kroz koje su Albanci prošli 90. godina treba dosta vremena i angažmana. Beograd nije zainteresiran  pomoći Srbima u tom smislu. Naprotiv. U kulturi sjećanja Srbije, Kosovo se spominje isključivo u kontekstu NATO intervencije ničim izazvanom. Nikada se ne referira na zločine nad Albancima. To je velika opstrukcija  u odnosima dviju zajednica na Kosovu.

ILIRIA: Podjela Kosova – ili je taj proces zaustavljen?

Sonja Biserko: Beograd već od 80. godina smatra da je podjela najbolje rješenje za Kosovo s obzirom na demografsku nadmoć Albanaca. Od tada postojale su razne varijante podjela kojima je uglavnom rukovodio Dobrica Ćosić, više  je puta isticao da Albanci imaju pravo na ujedinjenje, što bi naravno značilo da i Srbi imaju isto pravo na Veliku Srbiju. Težilo se da takav aranžman postignu s Albanijom, ali nisu uspjeli naći partnera. Međutim, Vučić i Rama su postigli taj dogovor  (naravno i Thaci) i umalo su ostvarili taj plan, ali je to spriječila njemačka kancelarka Angela Merkel. To sada više nije na dnevnom redu, mada Beograd još uvijek ima nadu da će Trump na to gledati blagonaklono. Čini mi se da je to malo vjerojatno s obzirom na složenost međunarodnih okolnosti. U svakom slučaju, Balkan neće biti prioritet Trumpove administracije.

ILIRIA: Beograd –  kao da je  odustao od Kosova, s obzirom na to da je sudjelovanje na izborima spriječeno kosovskim Srbima!?

Sonja Biserko: To je točno. Nakon što su Srbi  povučeni iz institucija i nakon što su spriječeni da sudjeluju na izborima i na popisu, sjever je faktički postao dio Kosova, i time ostvarilo svoj teritorijalni suverenitet. Međutim, predsjednik Vučić nije odustao od namjere da Albance prikaže  nesposobnima da formiraju državu, u čemu ih Beograd i dalje opstruira. Vučić svakako ne želi nositi epitet izdajnika koji je odustao od Kosova.

ILIRIA:  Što mislite o stavu EU u vezi s dijalogom između Kosova i Srbije? Bi li  bez pomoći američkog predstavnika bili postignuti sporazumi u Bruxellesu?

Sonja Biserko: Nažalost, EU nije imala dovoljno autoriteta u obavljanju tog vrlo značajnog posla.  Pokazalo se da bez predstavnika SAD-a ne bi bili potpisani sporazumi, koji se nažalost nisu do kraja proveli.

 ILIRIA: Treba li Srbija  tražili oprost od albanskog naroda na Kosovu?

Sonja Biserko: Da bi Srbija bila sposobna tražiti oprost od bilo koga, potrebno je da se sama pogleda u ogledalo i  distancira se od Miloševićeve politike. Tek onda je moguć dijalog s regijom uključujući i Kosovo, jer za sada Srbi sebe percipiraju isključivo najvećom žrtvom. Naravno, Srbija je tu ključ s obzirom na njenu ulogu u razbijanju Jugoslavije devedesetih.

Iliria: Vidite li  rješenje za Kosovo i pomirenje sa Srbijom?

Sonja Biserko: Usprkos postignutom Briselskom sporazumu, beogradska politika u biti je u  stalnoj demonizaciji. Održava predrasude o Albancima kao «neciviliziranom narodu koji nije sposoban da vodi državu».  Nastavlja se s medijskom kampanjom protiv Albanaca i Kosova, koje se predstavlja isključivo kao mafijaška, teroristička i kriminalna država.

Rješavanje nesporazuma o povijesti, moguće je samo uz njeno razumijevanije. Ključno u ovom procesu je spremnost na raspravljanje o svojstvenoj odgovornosti i krivnji, što ne znači da nema i odgovornosti onih „drugih”.

Međutim,  sve dok Srbi ne pokažu empatiju za Albance i dok se ne suoče sa svojim zločinima nad njima, Albanci zbog svog nepriznatog bolnog iskustva neće biti spremni za  racionalni dijalog i njihova  trauma će se prenositi s generacije na generaciju.

Napredak nije moguć samo usvajanjem restriktivnih zakona i sudskih odluka, već  samo pokretanjem debate ishodištem promjena mentaliteta. Bez promjene mentaliteta  zločin će se stalno ponavljati.

Oba naroda imaju jednoobraznu kolektivnu memoriju. Za izlazak iz tog šablona, nužno je transformirati monolog u dijalog i rekonstruirati kolektivnu memoriju. Sve dok se Srbi i Albanci ne oslobode svojih percepcija jednih o drugima, nije moguće restrukturirati ni identitet ni objektivan način mišljenja.

ILIRIA: Što Vama znači nagrada Kraljice Teute, koju Vam je dodijelio Klub albanskih žena Hrvatske u znak zahvalnosti za sve što ste učinili za albanski narod?

Sonja Biserko: Došla sam u Zagreb, a nisam znala da ću dobiti to priznanje koje me ugodno iznenadilo, pogotovo što dolazi od žena koje su i same bile vrlo aktivne u protekle tri desetljeća i koje su ostvarile velike iskorake. To je neka vrsta solidarnosti među ženama, vrlo sam Vam zahvalna na tome!

Još jednom Vam zahvaljujem  na svemu, na toplom dočeku u Zagrebu.

Zagreb, 17. prosinca 2024