Piše: Shenida  Bilalli

“Znam da nije vrijeme za objavljivanje, ali potrebno je, tko nema kruha, neka dođe na glavni  trg Petrinje . “Tko nema hrane za večeras i sutra, neka dođe na trg”, napisao je Albani u objavi na Facebooku.

 

Alban Morina, mladi Albanac rodom s Kosova, privukao  je veliku pažnju medija i ljudi svojom hrabrošću humanitarnim djelom i solidarnošću u razrušenom  gradu Petrinji, nakon snažnog potresa magnitude 6,3, koji je prouzročio 7 žrtava i velike materijalne štete.

Reagirao je na FB  odmah nakon potresa porukom:

“Znam da nije vrijeme za objavljivanje, ali potrebno je, tko nema kruha, neka dođe na trg. “Tko nema hrane za večeras i sutra, neka dođe na trg”, napisao je Alban u objavi na Facebooku.

 

Plavokosi mladić,  28-godišnji Alban, s ocem je vlasnik pekarne u Petrinji. Imaju 13 prodajnih mjesta  i jednu  pekarnu „Edi“ u centru grada  i kafe bar „Zdravljak“, dobrovoljno je dijelio kruh žrtvama potresa odmah nakon snažnog udara.

Rođen je  1992. godine Prizrenu, a u Hrvatskoj s roditeljima živi u Petrinji od ’97., s ocem Enverom Morinom, uspješnim poduzetnikom  i majkom Hanom i trima sestrama.

 

Uspješan je sportaš i dobitnik nekoliko međunarodnih nagrada. Voli prirodu i neizmjerno svoga psa. Osvojio je nekoliko zapaženih medalja. Prvak  Balkana u kickboxingu. Srednju školu završio je  u Petrinji, a trenutno je na drugoj godini studija na Veleučilištu u Velikoj Gorici, te na odjelu upravitelja u kriznim uvjetima – civilna zaštita.  U Hrvatskoj  je osvojio mnoge nagrade kao  kickboxer. Sad se bavi  klasičnim boksom. No, ove godine s koronom sve je stalo, onda se dogodio strašan potres u gradu, koji neizmjerno voli.

 

Potres u Petrinji bio je užasan

Za časopis  Iliria, Alban Morina je rekao  da je potres u Petrinji bio užasan. U trenutku potresa, nalazio se u svojoj kući na trećem katu,  gdje je i pekarna smještena. U trenutku potresa odijevao se i  osjetio   lagano podrhtavanje 10-ak sekundi, a onda je nastao pakao.

„Kako bih spasio glavu, preskakao sam  po nekoliko stepenica,  u posljednjim sekundama uspio sam izići van. Potres  je trajao 40 sekundi, jedva sam uspio doći  ispred kuće na parkingu. Bo sam presretan kad sam vidio  obitelj da su svi na broju i živi, no Petrinja je   u trenu srušena, bilo je puno žrtava i ranjenih.”

 

Sve je  izgledalo apokaliptično, ne možete zamisliti!

„Oko nas  je bilo puno  prašine. Oblaci dima, zgrade su se rušile,  sve se treslo i  sve je okolo  padalo. Ljudi su panično bježali. Nisu se imali gdje skloniti. Bili smo bespomoćni, svima su oči bile crvene, pune praha od silne prašine. Nismo mogli gledati.

Dan prije tog potresa bila su još 3 manja  potresa, jedan za drugim 5,2, ali ovaj u 12.19 sati bio je razarajući – 6,3 stupnjeva koji je srušio sve. Petrinja  će zauvijek  zapamtiti 29.12.2020., i taj dan  ostat će u povijesti“ – priča  tužan Alban Morina.

 

Grad mog djetinjstva –  srušio  se u trenu

„Moja kuća ostala je cijela, nije srušena, nova je i jaka gradnja. Ali oko nje, situacija  je katastrofalna. Oko 60 posto grada je srušeno i mnogi ljudi ostali su bez krova nad glavom. Petrinja  je stari !!!!?austro-mađarski grad s lijepim, ali starim zgradama. No, one su tijekom Domovinskog  rata  oštećene“ – rekao je Morina. !!!!?PROVJERITI austro-ugarsko-mađarski

 

Susjedova kuća  se srušila

„Odmah nakon potresa  trčali smo  i pomagali ljudima, koji su ostali zgnječeni u autima. Izvlačili smo starce iz domova i na leđima ih iznosili. Drugi potres zadesio me u staračkom  domu, kada sam spašavao staricu  od 80 godina, na  4. katu, nosio sam ju  na leđima, a vrata se nisu mogla otvoriti. Preživio sam pakao i uplašio sam se  da ću zauvijek ostati zarobljen u toj zgradi. Ipak, uspjeli smo cijeli starački dom isprazniti.“

 

 Spašavanje djevojčice ispod ruševina, poginula je…  

„To me je strašno pogodilo, kaže Alban, prvi  sam pronašao djevojčicu u  blizini svoje kuće. Iskopavali smo tijelo ispod ruševina, bez života. Bila je to djevojčica od 13, godina. Brzinom munje, sklanjali smo cigle, šutu, kamenje, s njenog tijela. Njezina majka je vrištala, zapomagala. Kad su izvukli djevojčicu, nisam mogao gledati bespomoćnu majku pokraj mrtve djevojčice koja je  molila za pomoć… “

 

Sat vremena  nakon potresa  Plenković i Milanovića  posjetili su  razrušenu Petrinju

„I dok smo se mi spremali otići do pekarni, pokupiti kruh i podijeliti nastradalima, primijetio sam delegaciju koja mirno prolazi i razgleda srušeni grad, središte Petrinje, potom i Sisak, koji je također pogođen potresom. Prepoznao sam  premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatske  Zorana Milanovića, koji su bili okruženi s puno zaštitara. Nemoćan što gledam kako nestaje  grad,  pogođen što nisam mogao spasiti djevojčicu, koja je umrla  ispred  očiju svih nas, obratio sam se Milanoviću  i Plenkoviću, nesvjestan da  mi je  jako povišen ton.  Iz mene je  izletio neprepoznatljiv  bijes i riječi: “Zar  nitko  nije mogao zabiti čavao 30 godina u ovim zgradama? Niti jedan čavao nije nitko zabio u ovom zgradama, i onima što se nisu  srušile… pune su metaka.  Nitko nije srušio sve te zgrade nakon rata! I sad čupam tu mrtvu djecu van, je li ovo normalno” – vikao sam iz sveg glasa i neizmjerno  ljutit, a u biti samo što nisam vrištao i zaplakao od silne muke“ – priča Alban. „Nije se  sve čulo što sam rekao, a nekim  ljudima nije bilo jasna moja ljutnja.

Premijer i predsjednik nisu reagirali. Šutjeli su, dok me je njihovo osiguranje udaljavalo od njih. Rekao sam tada ono što ljudi iz Petrinje godinama misle i govore. Kamere su  sve pratile, odmah su  taj događaj počeli dijeliti na društvenim mrežama.“

Zvonjava telefona sa svih strana

Alban kaže da je  njegov “napad” na premijera i predsjednika države,  za neke, poprimio  stranačke konotacije. „Ali , mene ne  zanimaju ni lijevi ni desni, to je bio  samo moj revolt nakon što sam ih vidio da se šetaju kao turisti gradom,  s time da 30 godina nisu zabili niti jedan čavao. Htio sam  naglasiti da  nisu ulagali  u Petrinju, a  sad hodamo po leševima i ruševinama.

Nakon tog  događaja odmah su me počeli nazivati mnogi  novinari sa svih strana, nisam htio komentirati. Jer,  u biti, mislim da Plenković i Milanović u ovom trenutku su  najmanje krivi,  to su naslijedili od prijašnjih predsjednika. Ali sam htio ukazati  da je vrijeme za promjene i da spase Petrinju“ – kaže Alban Morina.

 

„Pola sata, nakon ovog nemilog susreta  s delegacijom,  oko 14 sati s dečkima  iz Petrinje, otišli smo i probijali se do pekarni, preko ruševina, stakla, opeka, kako bi skupili  kruh iz svih prodajnih mjesta i podijelili ljudima. Sve je izgledalo tako nestvarno. Ljudi su bili izgubljeni. Kruh smo ostavili  na glavnom  trgu Petrinje. Nisam  znao kako  drukčije pomoći, jedno sam znao da nam nikakva pomoć neće   stići  do ponoći. U tom razmišljanju, pomogle su mi moje studije o civilnoj zaštiti.“

 

Prvog dana ljudima je podijeljeno 1000 komada kruha

„Dijelio sam  besplatni kruh“, priča Alban, „ljudima pogođenim potresom, sljedećih dana s dečkima koji su radili u našoj  pekarni. Većina njih je s Kosova i  nekoliko radnika  iz Albanije. Zamolio sam ih da nastavimo mijesiti kruh i pomognemo ljudima u Petrinji.

Pristali su bez riječi raditi

Znao sam da im je bilo teško  i da su došli zaraditi, kako bi prehranili svoje obitelji  i da su jedva izvukli živu glavu, i  da sad  nemaju ni dom. Iako su jedva preživjeli, pristali su bez riječi raditi. Učinili su  dobro djelo, iako se  sve vrijeme Petrinja tresla. Svi su bježali, a mi smo mijesili kruh. Svaka čast za hrabrost, divio sam se mladićima“ – priča  Alban. Cijelo vrijeme izlazili  smo van i vraćali se u pekarnu i nastavljali raditi,  tako smo radili nekoliko dana.

 

Nakon  dva dana javio se  Lulzim  Qenaj,  albanski pekar iz Hrvatske koji je želio pomoći. 

Lulzim Qenaj  iz  Rijeke iz  pekarne „Arena“, glavni  organizator dostave kruha u Petrinji, donio je više  1200 kruha sa Shanom Muhadri iz  Zagreba, koji je također  donio 200-300 komada  kruha u  velikom kombiju. Bio sam jako  sretan kad sam ih vidio i dočekao u Petrinji“ – priča Alban. Potresni su to trenuci.  S njima su  došli i veleposlanici Kosova i Albanije u Hrvatskoj,  Gezim Kaspolli i Riza Poda,  i zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj. Poslije toga, sastali smo se s gradonačelnikom Petrinje.

 

Velika solidarnost albanskih pekara

Nakon njihove velike pomoći,  javljali su se i drugi albanski  pekari koji su htjeli pomoć. Shani Muhadri – Pekarna „Sladopek“ iz Zagreba, Lulezim Qenaj – Pekarna „Arena“ Rijeka, Elena Lumezi Kajtazi – Pekarna Nova Kapela kod Nove Gradiške, Beqir Muhadri – Pekarna „Besa“ Sisak. To su pekari koji su pomagali u prvim danima. I to ne smijemo zaboraviti.

Petrinja je sada  grad duhova, 40 posto ljudi ne živi u gradu

Alban Morina kaže da se  Petrinja  i dalje  trese non-stop, to je sada  grad duhova, ljudi su jako uplašeni. Petrinja je bila  jedan od najsiromašnijih gradova u regiji i prije potresa, no, nakon potresa  to je  isplovilo nemilosrdno na površinu. Mi smo nastavili raditi.  Nažalost, zbog stalnih potresa, oštetila se peć i cijeli mehanizam, bilo je  teško, ali  opet smo osposobili, uz pomoć drugih pekara iz Hrvatske  i naših prijatelja opskrbljivali smo  ljude“ – priča nam Alban.

 

Pomoć dolazi na tone, ljudi još spavaju po autima

„Ljudi imaju što jesti i piti… i bit će pomoći još,  ali kućice ne dolaze na vrijeme, ljudi još spavaju po autima. Ljudi su jako zabrinuti  što će biti s gradom, hoće li biti života. Vlada depresivna faza što će biti s gradom. A možda je ovo prilika da se izgradi jedan novi grad i u ovom zlu, i to je  jedino dobro, možda su velike mogućnosti  da sve ne ode u ponor.“

 

Alban nije stao u svojim aktivnostima, nastavio je pozivati ljude da ne napuštaju Petrinju

„Stalno slušam od ljudi kako ovdje nema života, kako će otići i slično. Bilo je teško i prije ovog potresa, ljudi su odlazili i nisu vidjeli neku veliku perspektivu, općenito, u cijeloj Hrvatskoj, ali ne znam kako mogu imati  slab karakter i napustiti Petrinju… Ismijavali smo migrante koji bježe  iz Afrike i Azije, koji su, realno, u puno goroj situaciji od nas. Njih su tjerali granatama, mecima… A što nas proganja? Nekoliko potresa! Istina, uništio nam je grad, ali nama je ipak lakše. Cijeli je svijet na nogama da nam se izgrade domovi, grad, i sagradit će se! Skupimo se svi, ako treba, sagradit ćemo sami. Čemu pesimizam, ja ću prvi ostati ovdje, makar ostao sam u gradu, radit ću non-stop ako treba, dok Petrinja  ne  stane na noge“ – rekao je Alban.

Zahvalio je časopisu Iliria, koji prepoznaje njegov trud za grad i ljude koje voli, završio je tako potresnu priču i borbu taj mladi čovjek i vrsni sportaš iz Petrinje – Alban Morina.

 

Pitali smo Albana  koliko Albanaca živi u Petrinji  i kakva je njihova situacija, on je rekao da ih ima malo. Sedam-osam obitelji,  koje se bave slastičarstvom, pečenjarama i pekarnama, i nitko  nije stradao.