“Bërbili”- “Slavuj” priča o doseljenju Arbanasa kroz zaboravljenu glazbu
Razgovarala: Shenida Bilalli
Lijepa Zadranka Dina Bušić, gotovo dvadesetak godina prikupljala je stare arbanaške pjesme i kao radosni slavuj ispričala priču s pjesmom o svojim Arbanasima. Diplomirana muzikologinja, od malena pjevala je u zagrebačkim i zadarskim zborovima, kulturno-umjetničkim društvima i učila solo pjevanje. Radila je kao glazbena kritičarka u Jutarnjem listu, na Hrvatskom radiju/HRT, a pri povratku u Zadar, kao glazbena producentica, ulazi u svijet glazbene produkcije, glazbenih večeri, kazališta HNK u Zadar i postaje ravnateljica Koncertnog ureda Zadar. Trenutno je na funkciji pročelnice za kulturu i sport Grada Zadra.
Dina Bušić do svoje je 13 godine živjela u zadarskom naselju Arbanasi na periferiji grada, koji je danas sastavni dio Zadra, u koji su se prije 300 godina doselili Albanci iz Skadra, Albanije, i sačuvali jezik, tradiciju i običaje.
Od 1990. mnoge ulice u Arbanasima nose imena istaknutih ličnosti albanske povijesti i kulture: Trg kraljica Teuta, Trg nacionalnog albanskog heroja, Skenderbega i druga imena. Glavna ulica uz obalu zove se Bregdeti – što na albanskom znači „Obala“ a vodi do centra Arbanasa, gdje su smještene crkva i udruga Arbanasa “Vicko Zmajević”.
O životu Arbanasa ispričala nam je uspješna Dina Bušić, koja pripada plejadi poznatih Arbanasa u Zadru i Hrvatskoj, među kojima su poznati, književnici, glazbenici, sportaši i skladatelji: dr. Krune Krstić, Pavle, Valter i Maja Dešpalj, političari, Božidar Kalmeta, košarkaš Josip Giergia, sportski novinar Hrvoje Macanović, pjevači Tomislav Ivčić i Đani Maršan, Mladen Grdović, glumica Doris Pinčić, Kao i mnogi drugi.
Povod za ovaj intervju za časopis Iliria je etnomuzikološki i glazbeni autorski projekt Dine Bušić i Melite Ivković pod nazivom album “Bërbili“ – “Slavuj“ – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa. One su na albumu donijele deset skladbi i oživjele zaboravljene pjesme Arbanasa iz 18. stoljeća, koji su se doselili sa Skadarskog jezera na zadarsko područje.
Ova emotivno povijesna priča, nekad plavooke djevojčice Dine Bušić, danas vrlo vrijedne i poduzetne žene, govori o njenom djetinjstvu, običajima i emocijama prema baki i djedu, koje je spremila negdje duboko u sebi. Njihovu pjesmu, nostalgiju, ljubav, sjećanja na domovinu, iznijela je u glazbenom albumu “Bërbili” – “Slavuj” i videospotom. Dina nam je, kao radosni Slavuj, ispričala priču o utočištu svojih predaka, a ona kao nova generacija Arbanasa govori o prihvaćanju.
Iliria: Potječete iz arbanaške obitelji?
Dina Bušić: Po majci sam Arbanaskinja. U kući bake i djeda govorilo se arbanaški, govorila je i moja mama. Baka i djed su govorili arbanaški kad su bile obiteljske tajne, a mi djeca znali smo tek pokoju riječ. Moja baka Ermana Perović Stipčević živjela je na rubu grada, uz obitelji iz Zadra, često nam je pričala da je imala neugodnosti kad bi ju čuli da govori arbanaški i kao dijete, u odnosu danas gdje tajo glasno promoviramo običaje i učimo arbanaški jezik. Također i moja majka je pričala, dok je govorila, arbanaški izazivala je je podsmijeh kod mještana Zadra. Nas nije učila, iako smo svi znali dosta riječi. Spomenula bih svog dragog rođaka, poznatog glumca osječkog HNK Duška Modrinića, koji je po majci Mazija, naučio jezik kao dijete, jer je rastao s bakom i danas on i njegova braća jedino govore arbanaški. To je prekrasno
ILIRIA: Kako se osjećate u ulozi pročelnice Odjela za kulturu Zadra?
Dina Bušić: Nije lako, ali sam naučila, da velike ciljeve koje imam pred sobom za Grad Zadar, su vrlo zahtjevni i da od mene traže stalni angažman. Uspijevam jer imamo izuzetnu ekipu, u Odjelu za EU fondove i podršku gradonačelnika.
Ostvarujemo projekte za mlade koji nisu jednostavni i zahtijevaju više vremena, puno volje i ljubavi. Uza sav posao imala sam i obaveze u obitelji, kao supruga i majkadviju curica. Sada su cure odrasle, starija kći upisala je Akademiju dramske umjetnosti u Rijeci, a mlađa pohađa srednju školu. Udala sam se mlada i sad su djeca velika, a ja nemam puno godina. Suprug i ja uspijevamo sve uskladiti – i u ovoj životnoj fazi ubiremo rezultate, priča zadovoljna Dina.
Iliria: Osjećate li se Arbanaskinjom?
Dina Bušić: Majka mi je Arbanaskinja, a otac iz zadarskog zaleđa, koji se priženio u Arbanase – često se šalimo da više voli Arbanase od svog kraja. Zbog temperamenta i načina života obožavao je mog djeda, Antu Stipčevića. Osjećam se Arbanaskinjom jer sam tamo odrasla, bilo je jako lijepo, igrali smo se, kupali, trčali uskim kamenim uličicama, a na tračnicama kolodvora, skupljali kartonske probušene vozne karte i ulazili u vlakove. Najljepše mi je bilo kad smo se na ulici do na večer igrali…. – radosno se prisjeća Dina.
Dok sam bila mala, znali su me pitati u Arbanasima: “A čija si ti, mala?” Rekla bih mamino ime, no, oni nisu znali tko je ona. Ali, kad bih spomenula ime pradjeda, “Fjakina i Kirina”, odmah su znali. Svi su ga voljeli i poznavali po nadimku Kire, iako se zvao Josip Stipčević. Bio je pjevač u crkvenome zboru, nije imao sluha, ali je najglasnije pjevao “Gospodine, smiluj se” – “Kyrie eleison”. I moj djed Ante imao je izuzetno snažan glas i volio je pjevati, ali ni on nije imao sluha. Na feštama je pjevao talijanske arije, Verdija i Puccinija. Tako, dok sam bila mala, uz njih sam upijala sve. Osnovnu, srednju i glazbenu školu završila sam u centru Zadra, a ne u Arbanasima. Osjećala sam da sam s jednom nogom izvan Arbanasa, a s drugom da sam u Arbanasima i sigurno bi bilo drukčije da su mi oba roditelja Arbanasi. Ali bez obzira na sve, osjećam snažnu povezanost.
Moja baka Ermana, po majci je Perović, i njezinu obitelj zvali su Fjakini, tako da sam po majci s obje strane Arbanaskinja, iako su mnoge obitelj kao Matešići, Bajle i Grdovići Arbanasi, ali su se vremenom asimilirali i stopili u Zadrane. Baka je prva rođakinja poznatog pjevača Bepa Matešića, čija su braća Berto Ante također, operni pjevač u HNK Zagrebu…
ILIRIA: Koje su značajke arbanaškog govora?
Dina Bušić: Govor Arbanasa je arhaičan, posebno u tim napjevima, što je normalno, Arbanasi u Zadru žive 300 godina, to nije jezik koji se piše, već govor, u pisanom obliku je kao albanski jezik.Arbanaški jezik doživio je transformaciju kroz stoljeća, prolazio kroz razne vlasti. Arbanasi su se asimilirali, kako bi opstali, tako da su u govoru brojne riječi tuđica na hrvatskom i na talijanskom.
Iliria: Razlika između albanskog jezika i arbanaškog nije velika?
Dina Bušić: Razlika je u dijalektu, arbanaški jezik je arhaičnoga gegijskog narječja albanskog jezika, a nastao je miješanjem albanskog, talijanskog i hrvatskog. To su tuđica koje su neobične, Arbanasi kad govore arbanaški, griješe, a najveći problem su padeži. Danas u Arbanasima živi oko 500 ljudi, a arbanaški govori oko 300 ljudi, i mnogo manje se govori nego prije 30-ak godina. Arbanaški je na popisu UNESCO-a 24 ugroženih svjetskih jezika,a činjenica je, nestaje…
———————————————————————————————————————
OBELJEŽENI TEKST CRVENO STAVITI U ILIRIU- OSTATAK TEKSTA NEIDE
Iliria: Je l nekad majka s vama govorila arbanaški i sjećate li se nekih običaja?
Dina Bušić: Ponekad, koju riječ, ali više su baka i djed međusobno pričali
arbanaški, no ja nisam živjela s njima pa, nažalost, nisam naučila. Zato sam naslijedila puno toga iz arbanaškog mentaliteta i običaja. Arbanasi su ostali vjerni tradiciji i pripremali su različite prigode: od odlaska u crkvu, ne samo nedjeljom, za Božić, Uskrs i feštu Dani Gospe Loretske. Za vrijeme procesije nas su djevojčice odijevali u bijele haljinice i stavljali vjenčiće na glavi. Bacale smo latice cvijeća, a posebni trenutak bio je kad smo prolazile ispod vijenca i zaželjeli želju da nam se ispuni. Tako smo svakog 10. svibnja odlazili na Feshtu, s roditeljima i s bakom i djedom. Djed me je vozio na svojem starom motorinu, dovezao pred crkvu.To mi je ostalo u sjećanju i sigurno nikad neću zaboraviti. Posebno bih spomenula kako se Arbanasi s puno poštovanja odnose prema svojim starima.Ali moram vam spomenuti jelo koje se spremalo kad se slavila Gospa. Jeli smo janjetinu s artičokama, to je arbanaški specijalitet.
ILIRIA : Kako ste došli do ideje da skupljate arbanaške pjesme?
Dina Bušić: Bila sam studentica 2. godine Muzičke akademije u Zagrebu, 1999. dobila sam zadaću od profesorice Naile Ceribašić, snimiti napjeve, obraditi i interpretirati iz krajeva od kuda potječemo. Počela sam istraživati, nešto što mi je bilo tako blizu – a nepoznato, ali ne samo meni već i etnomuzikologiji i hrvatskoj javnosti. U Arbanasima uvijek se pjevalo, za vrijeme obiteljskih fešti, tako da sam od djetinjstva i naučila i nekoliko talijanskih arija. Svi su imali prekrasne glasove, posebno Nada Matešić, i bakin brat Ante Matešić, koje sam obožavala slušati, većinom su pjevali hrvatske i talijanske pjesme. Ta generacija na arbanaškom nije pjevala pjesme.
Iliria: Koliko ste vremena skupljali napjeve i tko vam je pomogao?
Dina Bušić: Došla sam u Zadar u vrijeme Božićnih praznika, otišla baki Ermani,i Stipčević i svom djedu Anti Stipčeviću, i pitala ih da li poznaju ljude koji znaju arbanaške pjesme. Oni su se nasmijali i – zapjevali! Kad su te pjesme krenule iz njih – ostala sam u šoku. Baka je pjevala pjesmu “Zogu i verës”- “Ljetna ptica“, to je najstarija arbanaška pjesma i svi Arbanasi znaju je pjevati – uvrstile smo je u album i izišao je CD s napjevima zadarskih Arbanasa. Posebno sam bila iznenađena kada je djed otpjevao pjesmu “Jam Arbënesh“- “Ja sam Arbanas“, koja govori o Arbanasu koji skoro svake večeri pijan dolazi kući, no na sreću dobila sam drugu ljepšu verziju te pjesme od mog profesora solo pjevanja Marija Petanija, također Arbanasa, koja se drukčije pjevala: „Ja sam Arbanas, vruće sam krvi, vjernik sam, idem u crkvu, slavim Gospu…”. sa smijehom je objašnjavala Dina.
Iliria: Tijekom aranžmana tih pjesama, što vam je ostalo u sjećanju?
Dina Bušić: Prvenstveno baka i djed, maksimalno su se angažirali i preporučili mi svoje, rođake i prijatelje. Dosta je bilo osoba iz arbanaškog crkvenog zbora „Vicko Zmajević“, koji se zvao po svećeniku koji je pomogao Arbanasima kad su došli. Tijekom aranžmana pjesama često sam se sjećala bake i djeda, koji su govorili o životu u Arbanasima koji nije bio lagan. Živjeli su skromno u kamenim kućama s dvorištem i visokim kamenim zidovima. Bavili su se poljoprivredom, a ne ribarstvom. Posebno im je bilo teško nakon Drugog svjetskog rata, kad su porušili Zadar. Baka je ostala bez majke već sa 5 godina, život ju nije mazio – nakon bombardiranja morala je svaki dan ići skupljati drva na Poluotok kako bi se grijali. Ovaj album nismo radile kako bi uljepšali etnoprojekt, već prikazali realno stanje Arbanasa. Shvatila sam da je stara arbanaška glazba vrijedno glazbeno blago.
Iliria: Naišli ste na bogatu, lijepu arhivu arbanaških pjesama?
Dina Bušić: Bilo je sve fragmentirano, svi su znali po jednu pjesmu, ali uvijek je netko drugi znao neku drugu pjesmu, nešto novo i skupila sam pravo bogatstvo. I od svega složila sam jednu kompleksnu slagalicu, izvukla sve što sam mogla. Onda sam taj repertoar odredila svojim senzibilitetom i snimila čak i neke ratne pjesme o albanskom nacionalnom heroju Skenderbegu, čula sam je od Efe Maršan. Ali, sebe nisam vidjela kao pjevačicu koja bi to pjevala. Odabrala sam lijepe lirske pjesme, ljubavne i dječje.
Iliria: Uvidjeli ste da je to vrlo dragocjen materijal?
Dina Bušić: Prošlo je punih 17. godina, od kada sam skupila pjesme, zahvaljujući prof. dr. Maksimilijani Barančić, koja nas je potaknula da te stare pjesme izvučemo iz zaborava, 1999. Kada sam počele snimati, ostalo je jako malo Arbanasa koji su znali satre pjesme. Sve to čuvala sam u sebi i polako zabilježila snimke zadarskih Arbanasa. Neke pjesme su bile prekratke i povezala sam dvije pjesme u jednu, kako bih pokazala mentalitet, kombinirala sam “Ja sam Arbanas” s pjesmom “Me ofičala”. Pjesma govori da se žene iz Arbanasa ne žele udati za Arbanase, jer su siromašni, one žele oficire i gradom se šetati u skupim najlonskim čarapama, a onda se umiješao ponosni Arbanas koji kaže: “Ali ja sam Arbanas, vruće sam krvi, idem svaki dan u crkvu…” – pričala je sa smijehom Dina.
Iliria: O čemu govore stihovi pjesama? Zbor“Vicko Zmajević još 1979.u izdanju Jugotona snimio je vinil-ploču?
Dina Bušić: Pjesme govore o običajima, tradiciji, ženidbi i ljubavi, počela sam s dječjim uspavankama, dogovorenim brakovima, nesretnim ljubavima, patnji za istinskom ljubavi, rugalicama, zavičajnim pjesmama. Na CD-u smo snimili autorsku pjesmu iz 1956. Daroa Kalmete, osnivača arbanaškog zbora, koji je radio kao glazbeni urednik na Hrvatskom radiju. Ta mi je ploča Zbor “Vicko Zmajević pomogla, snimiti Anu Perović, sopranisticu zbora, Ninu Vladovića, Relju, Petra Učija Perovića, Efu Maršan i mnoge druge.
Iliria: Koja vam je pjesma ostala u srcu?
Dina Bušić: Sve su mi pjesme drage, nema ih puno, a meni jedna od posebnijih je pjesma “So ja dua nane”, u prijevodu znači “Koliko te volim, majko”. Tu je pjesmu zadnju pjevala Palmica Nikpalj, rođakinja mog djeda. Nisam uspjela snimiti sve pjesme, iako su mi pomogli Arbereši, posebno Bernard Kotlar i Maksimilijana Barančić, koji su dali pjesme. Od Bernarda sam dobila snimku “Palmice”, pjesma je tako jednostavna, tako lijepa, od koje smo kroz naše aranžmane napravili nešto novo, sasvim drukčije.
Iliria: Imate široku lepezu emocija!
Dina Bušić: Prije svega, navela bih ono što sam najljepše čula od svoje mame. Nekad se znala posramiti kao dijete kad je govorila arbanaški i imala neugodnosti izvan Arbanasa, a ja sam sada njen jezik, sram pretvorila u njen ponos.
ILIRIA: Obradile ste i dvije pjesme talijanskih Arbanasa “O e Bukura More”, koji su u 15 st. prije zadarskih Arbanasa prisilno napustili svoju zemlju.
Dina Bušić: Tako je tužna i prelijepa pjesma Arbanasa s poluotoka Peloponeza, koja govori o masivnom progonu albanskih kršćana u Italiju – Kalabriji, morali su napustiti svoju domovinu Moreu, koju su kasnije Grci nazvali Peloponez. Napuštajući Moreu progonjeni Albanci u koloni pjevali su i plakali, što je izazivalo čuđenje kod grčkih vojnika. Nisu znali zašto ljudi plaču misleći da je to ljubavna pjesma, ne znajući da su oni pjevali svojoj ostavljenoj domovini Morei. Tu smo pjesmu izveli s Edinom Karamazovom koji je svirao saz, koja je sjetno pjevala o napuštenoj Moreji to jest Peloponezi.
Iliria: I Albanci iz Skadra morali su napustiti zemlju i naseliti se kraj Zadra?
Dina Bušić: Da, to je bio bijeg iz Albanije od Osmanlija, tako da su Arbanasi u Hrvatsku dolazili u tri velike seobe, od 1726. – 1733. Imali su sreće da je Mletačka Republika dodijelila zemlju na području današnjeg Zemunika. Tadašnji zadarski kanonik, don Ivan Grisogono ustupio je svoju zemlju u blizini lazareta. Preseljeni iz okolice Skadarskog jezera, ostavili su neizbrisive tragove u Hrvatskoj, ponajviše u Zadru i okolici, dajući značajne ličnosti u raznim sferama života. Od glazbene obitelji Dešpalj iz Arbanasa pa do osoba u visokoj politici Gjanija Maršanija, konzula Hrvatske u Vatikanu.
Iliria: Znate li albanski?
Dina Bušić: Naravno, znam arbanaški, u Arbanasima postoji tečaj koji održava profesorica Maksimiliana Barančić – rođena Karuc i nekako čuva arbanaški govor, napisala je nekoliko udžbenika, radi s djecom i odraslima, trudi se kako se ne bi zaboravio jezik koji izumire. Tako da sam i ja išla nekoliko sati učiti arbanaški jezik. Na albumu sve pjesme prevela je Maksimilijana, i ja sam kroz pjevanje naučila arbanaški jezik i sve razumijem. No, često sam čula od Albanaca kad kažu da mi ne znamo govoriti albanski, ali onda im ja odgovorim: Da, ali to je arbanaški jezik.
ILIRIA: Arbanasi imaju bogatu kulturnu tradiciju?
Dina Bušić: Do prije četrdesetak godina te pjesme su nekako čuvali samo za sebe, i one su zaboravljene sve do 2000. godine, kada su se uključili arbanaški znanstvenici i mještani koji su željeli sačuvati arbanašku kulturu. Zahvaljujući njima sačuvalo se dosta, ali mnogo toga je i zaboravljeno. Nema puno pisanih tragova o Arbanasima, jedini je prof. dr. sc. Aleksandar Stipčević, poznati ilirolog, albanolog, 2011. izdao knjigu o istraživanju arbanaškog nasljeđa – “Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa”.
Iliria: Osnovale ste žensku klapu u Arbanasima?
Dina Bušić: Da, osnovale smo klapu 2012. i nazvale je „Arbanaške“ na nagovor, mojih rodica, nastupale smo i pjevale arbanaške pjesme i ponovo izvukli te stare pjesme na nastupu s Melitom Ivković 2017.,mojom glazbenom partnericom, kolegicom, inače poznatom gitaristicom iz Zadra, članicom Zagrebačkog gitarističkog kvarteta.
ILIRIA: Kako je došlo do projekta “Slavuj”?
Dina Bušić: Sve je počelo zahvaljujući prof. dr. Maksimilijani Barančić, koja nas je pozvala na promociju svoje knjige “Udžbenik arbanaškog govora”. Izvele smo nekoliko pjesama u Gradskoj loži u Zadru. Reakcije Arbanasa bile su vrlo emotivne kada su čuli te pjesme. To je bio glavni motiv za obradu pjesama na naš način, u njih smo udahnule glazbu s Mediterana i sačuvale je od zaborava. Melita Ivković nije Arbanaskinja, ali je glavna inspiratorica albuma i nakon nastupa, rekla je: „Dina, ti u rukama imaš pravo blago, pjesme su tako dobre“. Melita je radila aranžmane, a ja kao urednica, uključila sam i jezikoslovce, povjesničare i uronili smo u svijet glazbe i jezik starih Arbra. Tako je nastao album “Bërbili” – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa.
Iliria: Album je snimljen 2018. i pripada projektu oživljavanja arbanaškog jezika i kulture?
Dina Bušić: Da, album (Dina i Mel), etnomuzikološki je projekt “Bërbili” (“Slavuj”) – Zaboravljena pjesma Arbanasa iz Zadra. Snimile smo ga na otoku Zlarinu u crkvi, u suradnji s tonskim snimateljem Marinom Fulgosijem, miksao je Jan-Eric Persson, jedan od vodećih stručnjaka za zvuk u Europi, album je objavila izdavačka tvrtka “Nota Bene” iz Zagreba. Nakon objavljivanja albuma dobili smo pozitivne kritike struke i publike kao vrijedan kulturološki projekt. To je zapravo rezultat našeg dugogodišnjeg rada “jedinstvena i originalna mediteranska-orijentalna glazba”.
Ilria: I u ožujku 2020. napokon je poletio vaš “Slavuj” – album “Bërbili”.
Dina Bušić: Slavuj je dobio krila, što je nama bila to velika sreća. Htjele smo vidjeti kako će reagirati Arbanasi, pjesme s albuma odlučili smo s Dinom i Mel doživjeti u samim Arbanasima, gdje su se kao albanska enklava u 18. stoljeću u bijegu pred Turcima doselili sa Skadarskog jezera i s vremenom se stopili sa Zadrom, stvorivši autentično kulturološko nasljeđe. Nikad neću zaboraviti taj trenutak, kad smo zapjevali stare arbanaške pjesme. Ljudi su plakali, i to nas je jako dirnulo i oduševilo. Htjele smo nastaviti s koncertima, ali korona je zaustavila naš raspjevani “Slavuj” i morao je pričekati promociju. No, mi nismo mirovale, ubrzo smo objavile videospot naslovne pjesme “Bërbili” (“Slavuj”) – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa. Tadić (gitara), Yvette Holzwarth (violina) i Edin Karamazov (gitara i saz).
Iliria: Kako ste promovirali album, je li dovoljno poznat u Hrvatskoj i izvan nje?
Dina Bušić: Prilično smo bile zadovoljne promocijom, iako je projekt izišao početkom kovida, godinu dana smo predstavljale ovaj projekt i organizirale koncerte i nastupile u Zadru, Splitu, Cavtatu, 2 puta u Zagrebu, Dubrovniku i Tirani. Nakon promocije CD-a sudjelovale smo u Novom Sadu na najpoznatijem i najboljem festivalu u Europi – EXIT, također gostovali smo u Bugarskoj uTarnovo. Posjetili smo i njihovo selo Arbanase.
Iliria: Album je dobio više stručnih kritika?
Dina Bušić: Napisano je dosta pozitivnih osvrta i kritika o albumu, posebno me razveselila glazbena kritika mojeg profesora s muzikologije Ennia Stipčevića, koji je inače Arbanas, i novinara Jutarnjeg lista Miljenka Jergovića koji je napisao prekrasni osvrt o “Slavuju”. Album su ocijenili autentičnom i originalnom mediteransko-orijentalnom glazbenom pričom izraslom iz arheologije, s muzikološkim istraživanjima starih pjesama dobile smo izvrsnu kritiku, s puno radosti priča Dina.
A možemo se pohvaliti osvrtima poznatih svjetskih glasila, časopisa Warm Myuzik. Tako da smo veći dio uspješno obavili i bili jedan od 10 bendova u sklopu projekta The Balkan Project, proširili granice albumom “Slavuj”, inspiriranim tradicionalnim balkanskim narodnim pjesmama i plesovima. Jedini smo iz Hrvatske na festivalu kulturnog bogatstva, raskrižja civilizacije s Balkana, iz Srbije, Bosne, Makedonije, Bugarske i Hrvatske..
Iliria: Pozvane ste na festival u Lisabonu?
Dina Bušić: Jako se lijepo sve odvijalo, edukacije kroz Balkan Music Export platforma za jačanje balkanskih bendova koji realiziraju etnoglazbu s bivšeg prostora Balkana. Preko tog projekta u listopadu bili smo na svjetskom festivalu u Lisabonu. I tako smo se mi Zadranke, Dina Bušić i Melita Ivković – Dina e Mel, u jakoj konkurenciji World Music platforme Most plasirale u top 12 izvođača. Snimile videospot, koncerte i održale predavanja u Italiji i Bugarskoj, koncert u Tirani, putovanja i edukacije kroz Balkan Music Export, te nekoliko ljetnih festivala u i izvan Hrvatske.
Iliria: Jeste li gostovali u Albaniju i je li taj odlazak probudilo kod vas nostalgiju?
Dina Bušić: Prvi put posjetile smo Albaniji na poziv tadašnjeg veleposlanika u Hrvatskoj Ilira Melo, koji nas je čuo, kad smo imali samo 2-3 arbanaške pjesme obrađene na arbanaškom repertoaru Bosa Nova. U Tirani smo nastupali u srpnju 2021., i prvi put gostovali u Skadru na skadarskoj tvrđavi u prekrasnoj atmosferi Rozafa pred 2500 uzvanika. Nismo očekivali toliki broj publike, nastupili su bendovi iz cijelog svijeta. A mi smo izazvali velike simpatije. Izazvali smo divljenje publike, zbog arhaičnog pjevanja, vrlo su emotivno reagirali. I ove godine ponovo idemo u Albaniju putem Ministarstva vanjskih poslova održat ćemo koncert. Osjetilo smo se kao prave zvijezde.
Iliria: Nastavili ste putovanje arbanaških pjesama prema Njemačkoj.
Dina Bušić: Udruga URACult iz Kölna pozvala nas je, oni godinama djeluju kao kulturni most između zemalja jugoistočne Europe i Njemačke. U Köln su nas doveli kao duo “Dina e Mel”. Tako da smo nakon Njemačke nastavile održavati koncerte u Italiji i Bugarskoj, koncert u Tirani, putovanja i edukacije kroz Balkan Music Export, no naš cilj je edukacijska komponenta, od dijeljenja znanja o glazbi zadarskih Arbanasa, kao i o našem glazbenom pristupu tom folklornom materijalu, do učenja od drugih i o drugima.
Iliria: Stigle ste i do jednog od najvažnijih europskih festivala..
Dina Bušić: Uvijek smo htjele posjetiti EXIT kao publika, ali je EXIT bio brži od nas i pozvao nas kao izvođače. Na Pachamama pozornici, jednoj od 16 na prekrasnoj Petrovaradinskoj tvrđavi predstavili su naš projekt “Slavuj”, u glazbenom svijetu poznate kao duo Dina e Mel. Nastup na Exitu zbilja imponira. Dina i Mel najavljene su kao jedne od novih Balkan World Music zvijezda, zahvaljujući albumu “Bërbili”
Iliria: Kao pročelnica za kulturu Zadra, što biste učinili za Arbanase?
Dina Bušić: Kao Grad i Ured za kulturu podržavamo građanske inicijative i realiziramo ih kroz program raznih udruga. Potaknuli smo niz aktivnosti. Pokušavamo pomoći i potičemo da se ne zaboravi jezik, pomogli smo oko rječnika arbanaškog jezika, gramatike, a ove godine Gradska knjižnica izdala je monografiju “Arbanaški bunari”, također imali smo izložbu fotografija. Uz Ogranak Aleksandar Stipčević, i ja sam tu da pomognem i potaknem te projekte, mada sam podržala svečano otvaranje 63. zadarskih glazbenih večeri, to je festival koji je pokrenula arbanaška obitelj – glazbenici Dešpalj.
Iliria: I Tomislav Ivčić je Arbanas, čini se da je zaboravljen, iako je svijet 1991. digao na noge pjesmom – “Stop The War In Croatia“.
Dina Bušić: Ne mogu reći da je zaboravljen Tomislav Ivčić, postojala je i ranije inicijativa da se proglasi počasnim građaninom a sad je postao počasni građanin Grada Zadra. Sretna sam zbog toga, jer to je obitelj s kojim smo vezani obiteljski, ja sam s njim pjevala dok sam bila mala. Sad je Tomislav Ivčić došao na red, ne želim da ga se zaboravi. Puno je pridonio za Hrvatsku pjesmom “Stop The War In Croatia”, ali i ostalim pjesmama koje se i danas slušaju.
Također se zalažem da Komorni orkestar realizira pjesme Tomislava Ivčića, ali i da mladi pjevaju njegove pjesme. Ivčići su porijeklom Arbanasi, kao i Vedran Ivčić, njihove obitelji došle u Zemuniku, i ne znam danas koliko još obitelji govori arbanaški. Obitelj Ivčić nekako se rano povukla od te arbanaške tradicije, oni se deklariraju kao Hrvati. I to trebamo poštovati, ali rado dođu na naše fešte. Ja sam u Albaniji dobila popis arbanaških obitelji koje su se doselile u Zadar i ostala sam iznenađena koliko i koje su sve hrvatske obitelji Arbanasi i to većinom vrsni intelektualci… Tako da mogu slobodno reći da su Arbanasi najstariji narod u Zadru.
