Razgovor vodila: Shenida Bilalli
ILIRIA : Gospodine Maršan, otkuda potječu
Vaši korijeni ?
ĐJANI MARŠAN: Spoznaje o mom prezimenu nisam našao u onoj prvoj grupi Arbanasa koja je doselila 1726. u predgrađe Zadra. Oni su došli iz okolice Skadra, no volio bih znati i neke egzaktne podatke. Nisam ih našao, osim crkvenih podataka. Moje je prezime Maršan i nisam
nigdje našao neko slično, valjda je bilo nekako drugačije, po imenu ili prezimenu mog
prašukundjeda, Miraš , Maraš. Maršana imate i u Francuskoj koliko hoćete. Očito da su moji preci došli zajedno s ostalima iz okolice Skadarskog jezera i to iz mjesta blizu Šestana. Postoje neke spoznaje da su došli iz Crne Gore. No, ja ipak mislim da su došli iz Skadra
ILIRI A : Otac i majka su porijeklom Albanci ili su iz mješovitog braka?
ĐJANI MARŠAN: I moj otac i majka oboje su Albanci. Majka se prezivala Krstić, ali su iz Arbanasa. I moj šukundjed i svi drugi preci su više-manje iz Arbanasa. Rano sam ostao
bez oca, imao sam samo 9 mjeseci. Moja sestra Tina i ja jedini smo od iste majke i oca.
Kasnije se moja majka preudala za Šimu Ivčića. Imam dva polubrata, Vedrana i Tomislava
Ivčića. Nažalost, mojih roditelja više nema, a i ni brata,Tomislava koji je poginuo
u nesreći 1990. Moj očuh zamijenio je oca u doslovnom smislu, bio je sjajan čovjek.
ILIRIA : Kako i kada je počela vaša glazbena karijera?
ĐJANI MARŠAN: Ja sam se već u osnovnoj školi razlikovao od ostalih. Bio sam svoj, i malo drukčiji. Znao sam da se moram dosta potruditi kako bih bio ravnopravan s ostalima. Kao mladić bavio sam se glazbom, i u Zadru svi su me poznavali po glazbi. Moj kolega, Duško Lokin i ja, snimili smo prvi nosač zvuka u Zagrebu 1969. i tad je počela promidžba: televizija,
radio i festivali. Moja glazbena karijera, s prekidom zbog diplomatske karijere, traje i do danas. Snimio sam petnaestak albuma, više od stotinu pjesama, za koje sam napisao glazbu, stihove i tekst. I putovao sam puno po svijetu: bio sam u Australiji 15 puta, u Americi bar pedesetak puta, i u bivše Sovjetskom savezu. U bivšoj, Njemačkoj DDR, u ono sam vrijeme bio popularniji nego u Jugoslaviji. Samo na njemačkom jeziku, snimio sam preko sto pjesama i osvajao nagrade na njihovim festivalima. Naravno, kasnije sam se sticajem okolnosti
i događaja 1990. vratio zbog agresije na Hrvatsku.
ILIRIA : Tad ste napisali glazbu za HIT – pjesmu „Bože čuvaj Hrvatsku“?
ĐJANI MARŠAN: Glazbu za tu pjesmu, napisao sam 1990., a Drago Britvić je napisao
tekst. Eto to je bio moj doprinos. Pjesma je puna ljubavi. „Bože čuvaj Hrvatsku“
po meni, mogli su pjevati lijevi, desni, svi. Ja nikad nisam rekao ovo je isključivo za
jedne, onda ne bio glazbenik. Međutim, stjecajem političkih okolnosti, vladajuća stranka
HDZ, posvojila je pjesmu, a zatim i ostali. Međutim, ja sam uvijek bio iznad svega:
dobar sa svima. Nikad nisam bio član neke stranke, takav je moj svjetonazor: poštivao sam
sve političare, ali isto sam htio da se mene poštuje. Ja sam prvenstveno glazbenik u onom
doslovnom smislu, a zatim i diplomat.
ILIRIA: Kako ste započeli s diplomacijom?
ĐJANI MARŠAN: Mogućnost diplomatske službe, kao karijere, otvorila se u jednom vrlo spontanom razgovoru s tadašnjim predsjednikom RH, pokojnim gospodinom Tuđmanom. Svega dva puta u životu razgovarao sam s njim, po desetak minuta. Bio je jako zainteresiran za pjesmu koju je volio „Bože čuvaj Hrvatsku“. Pitao me što radim i što bih želio raditi.
Budući da govorim pet jezika, engleski i talijanski aktivno, služim se njemačkim,
ruskim, i usuđujem se reći albanskim….., Tuđman mi je predložio, da se počnem baviti diplomacijom. I tako je to počelo. Nakon toga nisam se javio dvije godine, dok me
predsjednik sam na jednom prijemu nije ponovo pitao: „Što je s onim prijedlogom?“ Meni je bilo neugodno, predsjednik se ipak sjetio.
ILIRIA: I tako ste otišli u Rim?
ĐJANI MARŠAN: Tada je veleposlanik pri Svetoj stolici iz Hrvatske bio iz Zadra, prof. Livljanić. Bio sam ministar savjetnik u veleposlanstvu Hrvatske tri godine, i ostao sam kao diplomat u Vatikanu. Neko vrijeme nismo imali veleposlanika, jednome je istekao mandat, a drugi nije došao, tako da sam bio i veleposlanik. Bilo je to u vrijeme kada se spremao drugi dolazak Pape u Hrvatsku. Sav događaj organizirao sam i dočekao Papu, vratio se u Rim
i dobio najviše moguće odličje od Pape, Odličje velikog svetog Grgura pri Suverenom
viteškom malteškom redu. Dobio sam također odličje komentatora. Kasnije samo tišao za konzula savjetnika, što je potpuno drugi posao. Bio sam zadužen za kulturu u
Trstu, oko godinu dana. Onda je došlo do promjene vlasti 2000.
ILIRIA : Je li to identičan odnos prema svim veleposlanicima?
ĐJANI MARŠAN: Da. Oni su akreditirani na dva mjesta i kod Suverenog viteškog malteškog
reda i Vatikana. I to je jedna diplomacija. Ja sam bio u srži događaja, bačen u samu vatru. Ispekao sam zanat, no, rekao bih nikad do kraja. To je bila velika škola, vatreno krštenje. Ali budući da sam se uvijek zanimao za tu problematiku, poprilično sam se borio za moju domovinu Hrvatsku. Mislim da sam dobro odradio, bilo je dosta aktivnosti koje sam uspješno obavio. Nakon toga, radio sam kao konzul savjetnik, kratko vrijeme.
ILIRIA : Pauzirali ste skoro šest godina i otišli za konzula u Australiju.
ĐJANI MARŠAN: Prvi put u mojoj karijeri zamolio sam da me se opozove, iz osobnih
razloga. Odlučio sam to teška srca, i to iz zdravstvenih razloga. Australija je sjajna
zemlja, taj kontakt s ljudima, gradom; Melbourne je za mene najljepši grad, nevjerojatno
je lijep za život, mislim da je po mjeri čovjeka, fantastično.
ILIRIA : Prije diplomacije, u Australiju ste išli kao glazbenik i pjevač 14 puta.
ĐJANI MARŠAN: Ovo je bio 15. put da sam boravio u Australiji. Ništa mi nije mi bilo
strano. Dobro sam se snašao u komunikaciji i s Aboridžinima i našom hrvatskom dijasporom. U Hrvatsku sam se vratio 2007., onda su mi 2009. predložili da odem u Milano, za generalnog konzula, što sam vrlo rado prihvatio. Odradio sam cijeli mandat od četiri godine. Naravno,
uz zahvalu Ministarstvu vanjskih poslova, koje je u mene imalo povjerenja, kao i Vladi RH. U diplomaciji bez obzira kojoj stranci pripadate, ne predstavljate sebe osobno, niti jednu stranku, nego službenu politiku države iz koje dolazite. Diplomacija je iznad svega.
ILIRIA : Jeste li kad poželjeli da predstavljate Hrvatsku na Kosovu, Albaniji ili Albance u Hrvatskoj? Ipak imate albanske korijene.
ĐJANI MARŠAN: To je vrlo osjetljivo pitanje vezano za Kosovo i Albaniju, korijeni su isti, to je jedan narod. Ali, to su ipak sada dvije države. Moramo biti jako oprezni, u odnosu na stvarnost u političkom svijetu, gdje su veći poznavatelji prilika. Znam dosta toga o albanskoj povijesti, kulturi i političkom životu. Nedvojbeno je, da je Kosovo suverena, samostalna država. Iz povijesti znamo da je to narod koji je potekao od ilirskih plemena. Govorimo o tri tisuće godina povijesti ili čak i više, od rimskih vremena, gdje su se Rimljani dvjesto godina
borili sa Ilirima i ostalim narodima. Ali kasnije bilo je nekoliko rimskih kraljeva koji
su imali ilirsko podrijetlo. Rimljani su ipak prenosili jedan civilizacijski nivo i uključivali
autohtoni narod , Ilire, u svoje redove.
ILIRIA : U Vatikanu ste ostavili dobar dojam i Vaša sugestija, kao bivšeg diplomata,
zasigurno bi imala utjecaja na Vatikan, koji još nije priznao Kosovo. Vaša karijera pokazuje da i Albanci imaju osobe visokog ranga. Poznato je da su Albanci kroz povijest bili i Pape.
ĐJANI MARŠAN: Da, kod nas vlada jedan osjećaj da je sve povezano s emocijama. Politika ne poznaje emocije. Diplomacija također. Prema tomu, tu se provlači jedan način razmišljanja, koji je različit i vezan za sva moguća globalna nastojanja; svijet se globalizira. Malo prostora ostaje za emocije, a mi smo kao narod dosta emotivni.
ILIRIA : Mislite li da odnosi Kosovo – Srbija utječu na priznanje Kosova od strane Vatikana ?
ĐJANI MARŠAN:: Da, dodirnuli smo najosjetljiviju točku, a to je odnos Republike Srbije
i Kosova. Najbitnije je da se odnosi normaliziraju i da se dvije države obostrano priznaju.
To je u interesu svih nas, ne samo na balkanskom prostoru, nego i u svijetu. Ne smijemo dopustiti da negdje bude žarišta. A nakon toga, zasigurno, bit će i priznanja.
ILIRIA : Vi vjerujete da će se normalizirati odnosi ?
ĐJANI MARŠAN: Kako stvari stoje i do toga će najvjerojatnije doći. Ja bih bio najsretniji da na Kosovu održim koncert i da dođu i Albanci i Srbi. To sada zgleda iluzija, iz ove perspektive, ali to bi bilo dobro.
ILIRIA: Je su li Vas kolege iz Srbije, pozvale da održite koncert u Beogradu ?
ĐJANI MARŠAN: …Pozvali su me u Beograd i u druga mjesta Srbije. Otišao bih ako
mi budu osigurani normalni uvjeti da održim koncert u lijepoj atmosferi. No, akobi mi se prigovaralo, što sam za Hrvatsku pisao domoljubne pjesme, čime se ja osobito ponosim, ja bih rekao da je to njihov problem, a ne moj. Ponovo bih reagirao isto. Svojim pjesmama, nikada, nikoga nisam uvrijedio, uvijek sam na to pazio. Ali ako mi netko želi oduzeti slobodu, nekog
dragog i ljubav prema mojoj domovini, uvijek ću jednako reagirati.
ILIRIA : Jeste li taj osjećaj naslijedili genetski ?
ĐJANI MARŠAN: I te kako, genetski, generacijski… To je sjajno, poznajem puno Židova
koji su rekli da među njima, kao i u ostalim narodima ima i dobrih i loših ljudi. Holokaust
je velika tragedija. Albanski narod imao je kalvariju tijekom svih ratova, ali oni su smogli snage i obranili svoje obitelji. Svoj su život dovodili u pitanje, kako bi sačuvali svoje dostojansto i čast, te kako bi spasili Židove u Albaniji i na Kosovu tijekom 2. svjetskog rata. Ako je Albancu gost u kući, on će radije izgubiti život, nego izdati gosta. Sjajan je osjećaj pripadati tom narodu. Na žalost, u sadašnjem svijetu vrijednosti su se poremetile. To je jedna dimenzija na koju se mora biti ponosan i mislim da ja pripadam takvom načinu razmišljanja.
U mojoj kući gost, bio on iz bilo kojeg dijela svijeta, bilo koje boje, bilo koje vjeroispovijesti, on ima moju zaštitu. To je taj osjećaj na koji moramo biti strašno ponosni kao narod.
ILIRIA : Jeste li poznavali monsignora Simeonea Ducu Arbanasa koji je živioi umro u Rimu Bio je poznati hrvatski teolog i dugogodišnji tajnik vatikanskog Tajnog arhiva, nositelj počasnog naslova Prabilježnika (Protonotara) Svete Stolice i osobni Prelat njegove
Svetosti (Pape)..kažu da je dosta utjecao kako bi se izgradila katedrala u Prištini osim toga i veliki dobročinitelj u Zadru.
ĐJANI MARŠAN: Da, da, poznavao sam, Šimu Duku – monsignora Simeonea Ducu, prvog počasnog doktora Sveučilišta u Zadru, te jednog od najvećih donatora grada Zadra i katoličke crkve u Hrvatskoj. Upoznao sam ga i nisam trebao niti tražio nikakvu materijalnu podršku,
niti mi je što dao. U odnosu na neke povijesne događaje, nastojao sam biti na distanci kako ga ne bih opteretio. Dok su drugi opletali oko njega, i imali materijalne koristi, on je gradu Zadru puno dao i utjecao na izgradnju katedrale u Prištini. Puno je novaca potrošio i mnogo napravio. Nije mu uzvraćeno. Čudno, čak ni ulicu nije dobio.
ILIRIA : Mislite li da Albanci imaju prednost kao ekumenski narod, s više religija, ili je to možda problem ?
ĐJANI MARŠAN: O tom religijskom dijelu više razmišljam o Albaniji, jer nema nekih povijesnih izvora koji su mi bili bliski kao “događaji“ na Kosovu. Ako u postotcima gledamo Albaniju i Kosovo, Islam je dominantniji. Ima oko 15% pravoslavaca i nekih 10 do 12% posto katolika. To je jedinstvo kršćanstva i Islama. To je dobro, tamo nikad nije došlo do vjerskih sukoba. Moji su korijeni iz kršćanske katoličke obitelji, a kako ja razmišljam o nekom mogućem suživotu s muslimanima i ostalim, ne pada na pamet da ih odvajam. To je za mene nešto uzvišeno. U Hrvatskoj imam prijatelje različitih religija: pravoslavce, katolike, protestante i muslimane. Ni u primisli ne dijelim ljude u tom smislu, već isključivo cijenim čovjeka zbog njegove ljudskosti.
ILIRIA : Kao konzul imali ste direktne kontakte s povjesničarima Vatikana, znate li nešto više o Milanskom ediktu, odnosno caru Konstantinu koji je porijeklom bio Ilir?
ĐJANI MARŠAN: Prvo što bih doveo u pitanje, bilo bi bila pitanje Armenije i Armenaca.
Povijesno je dokazano da su oni prije ostalih bili kršćani, dvadeset godina prije Milanskog edikta, odnosno prije cara Konstantina, koji je bio ilirskog podrijetla. Zapravo oni su prvi kršćani svijeta, imaju svoga Papu i poštuju ga. Znate li što se njima dogodilo 1915. g. i koliko ih je nastradalo u Turskoj? Ja ipak nisam političar, ali mislim da se treba upoznati s nekim činjenicama, biti tolerantan i naći gdje su pravi izvori, možda nikad nećemo doći do njih.
ILIRIA : Koja je vaša poruka čitateljima Ilirije ?
ĐJANI MARŠAN: Na kraju ovog ugodnog razgovora poručio bih : ako bi me pozvali
s albanske ili hrvatske strane da predstavljam Hrvatsku, Albaniju i Kosovo kao diplomat
ili kulturni ataše, tih dviju kultura koje poznajem, vrlo bih to rado prihvatio. A Vama, draga i poštovana gospođo Shenida Bilalli, kao urednici i dugogodišnjoj uspješnoj novinarki raznih medija i časopisa „Ilirije“, želim puno uspjeha u radu na časopisu koji reprezentativno predstavlja, na dva jezika, albansku ali i hrvatsku kulturu, i spaja oba naroda. Čestitam
vam.
