Alexandre Lambert, akademski ravnatelj School of International Training u Ženevi, autor je nekoliko knjiga i članaka iz područja međunarodnih odnosa, političke filozofije, sigurnosne politike i civilno-vojnih odnosa. Upoznao je albansko pitanje od rane mladosti istražujući u Arhivu Lige naroda u Ženevi.
Pripremila: Shenida Bilalli
O Albancima u doba srednjeg vijeka…
Švicarski povjesničar tijekom posjeta Albaniji upoznao je Albance i albansko pitanje, i posebno ističe zbivanja nakon Drugog svjetskog rata, izražavajući uvjerenje da ono što se dogodilo s Albanijom, ostavljajući je u istočnom bloku, bio je račun koji su napravili saveznici koji su pobijedili u ratu.
Lambert je u Albaniji dobro upoznao pitanje Chama -Epiraca i tvrdio da nije slučajno da Albanci ni u jednom trenutku povijesti nisu prepoznani kao nacija koja je napadala druge narode, ali da su se mnogi Albanci istaknuli u vođenju bilo carstva ili drugih država.
Također, prema njegovim riječima, i drugi Albanci su ostavili tragove u raznim područjima znanosti u različitim zemljama svijeta. Povjesničar se posebno zadržava na zbivanjima nakon Drugoga svjetskog rata, izražavajući uvjerenje da je ono što se Albaniji dogodilo, ostavljajući je u istočnom bloku, bila priča saveznika koji su pobijedili u ratu.
Dao je nekoliko savjeta kako bi se Albanci trebali ponašati da bi se približili većini u Europi.
O Albancima u srednjem vijeku
U srednjem vijeku Albanci su davali svjetske vođe, svjetovne ili vjerske vođe i kulturne ličnosti koji su prelazili granice Europe. Nekoliko papa su bili Albanci, naprimjer – među njima najistaknutiji Klement XI. Također, Albanci su bili na čelu svjetskih religija, i pravoslavnih i muslimanskih.
U povijesti nalazimo istaknute albanske vođe u mnogim europskim zemljama, čak i one koji su ponekad određivali sudbinu mnogih povijesnih bitaka (1515. bio je Mercury Bua s lakom konjicom Venecije, sastavljenom u potpunosti od Albanaca, koji je odredio pobjedu u bitci kod Marignana, koju je povijest nazvala bitkom divova, a ne Franjo I., francuski kralj, sa 19 godina tijekom ta dva dana bitke naučio kako se boriti).
Albanci su Osmanskom Carstvu dali mnoge istaknute premijere i generale (samo je ciparska obitelj dala Carstvu 5 premijera).
Albanci su dali mnoge heroje za grčku nezavisnost, od kojih spominjemo Kundurjotisa, Marka Bocarija, Kanarisa, Kolokotronija, Karaiskaqisa, Bubulinu. Oni su bili na čelu grčke revolucije, uključujući nekoliko premijera nove neovisne grčke države.
Rumunjska je također imala kneževsku obitelj albanskog podrijetla.
Aleksandar i Vladimir Gjika, kao i princeza Eleonora poznata kao Dora Distria. Francesco Crispi, prijatelj Garibaldija, Cavoura i Macinija, koji je bio veliki premijer Italije, albanskog je porijekla.
Slikari – Carpaçi, Albani itd., humanist Leonic Tome, profesor Kopernika i mnoge albanske ličnosti odlikovani su kao povijesne osobe Italije.
Muhamet Aliu, reformator modernog Egipta,
kojeg je francuska povijest nazvala “Napoleonom Bliskog istoka”, bio je Albanac koji je osnovao kraljevsku dinastiju Egipta, koja je vladala gotovo 150 godina.
Arhitekt Taj Mahala u Agri, Indija, remek-djelo islamske arhitekture, djelo je Albanca, kao i Plava džamija
i mnoge važne džamije u Istanbulu. I na kraju, nacionalni heroj Albanaca, Gjergj Kastrioti Skënderbeu, gotovo univerzalni primjer borca za slobodu, proslavljen u cijelom svijetu spomenicima ne samo u Tirani, Prištini i Skoplju, već i u Rimu, Bruxellesu, Ženevi, Detroitu, Buenos Airesu.
Ostali spomenici Skenderbegu predviđeni su za podizanje u Londonu, Varšavi, Melbourneu, Manili itd. Kad su Albanci toliko pridonijeli civilizaciji čovječanstva, zašto je tako malo ljudi u svijetu toga svjesno, naprotiv, mnogi nisu htjeli ni prihvatiti tu stvarnost?
To se objašnjava i relativnom, a ne nenamjernom izolacijom Albanaca od međunarodne zajednice, a posebno od europske, od Berlinskog kongresa nadalje (1878.).
Dapače, nakon poraza Turaka u rusko-turskom ratu, međunarodni tisak počeo je ignorirati Albance mijenjajući naziv bivšeg Ilirskog poluotoka koji su od prapovijesti do danas naseljavali Iliri, Albanci.
Nazvan je novim imenom koje i danas nosi, Balkanski poluotok, tek polazeći od planinskog lanca Balkana.
Zašto su napali Albance?
Većina konzervativnih europskih diplomacija koristila je izraz pejorativni “Turci” – opisujući sve muslimanske zajednice na Balkanu kao Turke, iako većina njih uopće nisu Turci. Europa je podržala i proširila zemlje Grčke, Srbije i Crne Gore, na račun Albanaca.
Nijedna od velikih europskih sila nije podržala albansko pitanje, kada su Albanci stvorili Prizrensku ligu da obrane svoju pravednu stvar od odluka Berlinskog kongresa. Svi su ih ostavili u blatu – piše Lambert.
