OČUVANJE ALBANSKOG NACIONALNOG IDENTITETA UČENJEM ALBANSKOG JEZIKA U HRVATSKOJ:

0
517
Nurije Avdiu, mësuesja e parë e mësim plotësues së klasës shqipe në Zagreb 1995….
Nurije Avdiu, mësuesja e parë e mësim plotësues së klasës shqipe në Zagreb 1995….

nurije Avdiu prva je učiteljica u Hrvatskoj koja je predavala albanski jezik u Zagrebu, u dopunskoj nastavi na albanskom jeziku, koju je pohađalo više od 40 učenika.

Razgovarale: Shenida Bilalli i Željka Stiplšek

Časopis Iliria sa zadovoljstvom predstavlja učiteljicu, gospođu Nurije Avdiu, s kojom smo razgovarali  o prvim koracima albanskog razreda s dopunskim obrazovanjem u Hrvatskoj. Ovaj razgovor  govori o vremenu, radu, ljudima, prvom učitelju albanskih iseljenika u Hrvatskoj, te odnosima s učenicima i suradnji hrvatskih roditelja i institucija.

Iliria: Kad je počelo dopunskog obrazovanja na albanskom jeziku u Hrvatskoj, u gradu Zagrebu, i tko je bio glavni ideolog osnutka?

Nurije Avdiu: Prije svega, želim govoriti o ideji i pripremnim radovima koje smo napravili da bismo došli do početka dopunskog obrazovanja u albanskoj školi. Zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj, na osnovi članka 26. Statuta Zajednice Albanaca u Republici Hrvatskoj – Glavno vijeće, na sjednici održanoj 30.7.1994. godine, donijelo je Odluku o formiranju Komisije za pitanje obrazovanja na albanskom jeziku. Članovi povjerenstva bili su najistaknutiji intelektualci albanske zajednice u Hrvatskoj: Mensur Gjergjizi, predsjednik povjerenstva, prof. dr. Behlul Brestovci, član, Nevzat Kadiu, član, Ekrem Ymeri, član, prof. dr. Zef Mirëdita, član i prof. Nurije Avdiu, članica.

Ovo povjerenstvo imalo je zadaću pokrenuti i voditi razgovore s nadležnim hrvatskim tijelima o pitanju obrazovanja i osposobljavanja na albanskom jeziku u Republici Hrvatskoj. Povjerenstvo je imalo priliku, u slučaju potrebe, proširiti se s drugim skupinama, što je naknadno i učinjeno. Nakon nekoliko sjednica povjerenstva, prof. dr. Zef Mirdita nije sudjelovao, 12.1.1995.

Povjerenstvo za školstvo na svojoj sjednici donijelo je Odluku, kojom se za ove poslove formiraju radne skupine od dva člana: I. GP – Albanska škola dopunskog obrazovanja, prof. dr. Behlul Brestovci i prof. Nurije Avdiu, II. GP – Ljetna škola, Nevzat Kadiu i  Lajde Mjeda, III. GP – tečaj albanskog jezika, Ekrem Ymeri i Dardan Hadri.

Iliria: Kako ste počeli podučavati?

Nurije Avdiu: Radna skupina – Albanske škole dopunskog obrazovanja jedina je uspjela ispuniti zadaće navedene Komisije, a nakon izvanrednog i vrlo napornog rada uspjela je osnovati Albansku školu – dopunsko obrazovanje u Zagrebu i Rijeci. Suradnjom i plodnim sastancima Povjerenstva za obrazovanje albanskog jezika s Ministarstvom prosvjete, kulture i sporta RH, realiziran je ovaj značajni projekt kojim se provodi jedan od zadataka koji je srž Albanaca u ovim zemljama.

 Sve je konkretizirano, albanska zajednica je obaviještena o početku školovanja o albanskim razredima – dopunskom obrazovanju koje se odvijalo  putem svih hrvatskih medija. Istaknuta emisija HRT-a “Prizma” – posvećena nacionalnim manjinama  u Hrvatskoj, dala nam je  izuzetan publicitet za početak  nastave  na albanskom jeziku.

Osnovna škola “Izidor Kršnjavi” bila je najprestižnija škola u Zagrebu, koja je otvorila vrata našoj djeci da pohađaju nastavu u svojim prostorijama. I danas, nakon 26 godina, zahvaljujem Upravi ove škole, g. Andriji Buntiću. Upisi su počeli, a interes je bio izniman. Završeni su pripremni radovi, imenovani nastavnici, kao i tko će voditi ovu školu. A mi smo nastavili!

Iliria: Vas su, kao profesoricu, imenovali  nastavnicom u ovoj školi Odlukom Muhameta Bicaja, ministra obrazovanja, Vlade Republike Kosovo, obuhvaćene u prijedlogu Komisije za obrazovanje UARH.

Nurije Avdiu: Bio je 2. prosinac 1995., rano jutro koje sam dočekala s osjećajem straha, sreće i puno ponosa otišla sam u susret učenicima i roditeljima i  s članovima Radnog odbora na čelu s predsjednikom Zajednice Albanaca Hrvatske, Mensurom Gjergjizijem, i  članovima radne skupine za dodatnu nastavu na albanskom jeziku. Nastava je počela (neslužbeno), 2. prosinca 1995. godine i u početku smo u razredu imali 16 djece, a kasnije se povećao broj učenika (43)  različite dobi. Neka djeca su bila iz mješovitih brakova, ali je bilo i iz brakova gdje su oba  roditelja Albanci. To navodim jer je bio problem u komunikaciji, iako je većina njih znala malo govoriti albanski.

 Djeca su bila zainteresirana za učenje albanskog jezika, družila su se, što je roditeljima olakšalo da sa zadovoljstvom posvete svoje vikende učenju jezika.

Mnogi roditelji nisu bili voljni dovoditi djecu u školu misleći da će ih to ometati u učenju redovnog jezika koji pohađaju na hrvatskom. Naprotiv, nastava na albanskom jeziku im je znatno olakšala učenje u redovnoj hrvatskoj školi. Albanski jezik u redovnim hrvatskim školama priznat je kao izborni predmet. To je bio dodatni motiv učenicima i roditeljima da svoju djecu dovode na dopunsko obrazovanje na albanskom jeziku.

Iliria: S vremenom se broj učenika povećavao, pa je krajem 1998/99. dosegnuo 78 učenika!

Nurije Avdiu: Održavale su se školske i kulturne aktivnosti i učenici su sve više napredovali. Sudjelovali su u aktivnostima organiziranim u povodu raznih festivala i postali su nositelji umjetničkih programa, nudeći građanima, roditeljima i cijeloj albanskoj zajednici ono što su naučili u albanskoj školi. Njihov javni nastup bio je težak i izazovan put. Bilo je jako teško raditi u učionici, ali entuzijazam je bio velik, jer je uspjeh bio evidentan.

Iliria: Kakvo je  bilo znanje učenika o albanskom jeziku?

Nurije Avdiu: Učenici su podijeljeni u tri grupe, prema poznavanju albanskog jezika i dobi; studenti koji ne znaju ni jednu riječ na albanskom jeziku, učenici koji govore albanski, ali ne i pismo, oni učenici koji govore i pišu na albanskom, ali ne i druga znanja. Iako su nastavni sati bili kratki, 3 sata, u subotu su uspjeli puno naučiti iz ove lekcije. Nastava se u prvom polugodištu 1995./96. odvijala prema Programu odgojno-obrazovnog rada dopunske škole za djecu albanskih državljana u Hrvatskoj, koji je izradila Zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj.

Iliria: Priredilo ga je Povjerenstvo za obrazovanje u rujnu 1994. godine.

Nurije Avdiu: Program, koji je prihvatilo i Ministarstvo prosvjete i sporta RH, pokazao se prihvatljivim i lako izvodljivim, albansko-hrvatski. U drugoj polovici 1996./97. počeli smo raditi prema Nastavnom planu i programu Albanske škole dopunskog obrazovanja za Kl.I-IX, koji je pripremilo Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture Republike Kosovo i odobrio ministar  Prosvjete i obrazovanja Muhamet Bicaj. On je službeno 30.3.1995. godine otvorio ovu školu zajedno sa svima koji su mu pomogli, kao ZARH, Mensur Gjergjizi, predsjednik, Ministarstva za obrazovanje i sport u Republici Hrvatskoj Franko Kroqi, veleposlanik u Albaniji, Veleposlanstvo u Hrvatskoj, Napoleon Oroshi, albanski veleposlanik u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, te brojni intelektualci, studenti i gospodarstvenici koji žive i rade u Hrvatskoj. Hrvatski mediji preplavili su vijesti koje su odjeknule ne samo u albanskoj zajednici, nego i u zajednici drugih nacionalnosti koje žive u Hrvatskoj-

Iliria: Tko je financirao Vaš rad i u kojim se objektima održavala nastava?

Nurije Avdiu: Moj rad nitko nije financirao, unatoč naporima UARH da isplati zaposlenike koji su radili u ovoj školi. Osobno sam imala najveći teret rada u ovoj školi, roditelji su mi ponudili da mi daju simboličnu naknadu, a ja nisam na ni koji način nisam prihvatila, sav moj volonterski rad je bio jedini cilj da ta albanska djeca nauče i svladaju pisani albanski maternji jezik, njeguju ga kao i albansku književnost, upoznaju  etničku povijest i zemljopis zemlje svojih predaka, bogato etnografsko područje (albanske običaje i tradiciju, narodnu umjetnost itd.), koje se nasljeđuje s koljena na koljeno kao  obilježje naše drevne nacije.

Ovom prilikom zahvaljujem  Mikelu Markaju, predsjedniku Zajednice Albanaca Zagreba,  pomogao mi je  simboličnom svotom u najtežim financijskim trenucima, kada sam putovala na Kosovo nakon završetka strašnog rata koji je Srbija vodila na Kosovu. Tim  novcem sam uspjela platiti autobusnu kartu jer sam htjela vidjeti svog borca za slobodu, svoga muža Bedrija Avdiu.

Iliria: Kada ste počeli predavati i do kada ste držali dodatnu nastavu na albanskom?

Nurije Avdiu: Počela  sam predavati 2. prosinca 1995., i završila u lipnju 1999. godine. U prvoj školskoj godini bilo nas je četvero profesora, a onda sam ostala sama predavati sve predmete. Puno upravljanje školom mi je bilo nedopustivo kao i neplaćanje mog rada, bila sam prisiljena povući se iz te škole i vratiti se na Kosovo i nastaviti svoj  život, ostvarivši svoj san! Danas sam  posebno ponosna  što su moji učenici posvuda u raznim državnim institucijama na Kosovu i u dijaspori. Vidim da su postigli uspjeh i moje je srce  gordo – jer  među njima ima doktora, inženjera, profesora, doktora i predavači su na raznim sveučilištima… a neki predaju  kao profesori na fakultetu  i političari. Od svojih učenika dobivam često čestitke i za blagdane i zahvale zbog kojih se zaista osjećam ponosno i ugodno.

Iliria: Mislite li da je nastava na albanskom jeziku na željenoj razini, i da nastavnici trebaju biti pedagozi, može li svatko predavati albanski jezik u dijaspori?

Nurije Avdiu: Mogu govoriti samo o vremenu dok sam bila profesor u albanskoj školi, dopunskom obrazovanju. Razina nije bila onakva kakvu sam željela – uvjeti su bili malo drukčiji nego danas. Okolnosti i situacija kosovskog vremena bila je užasna, škole su bile zatvorene,a a ovdje u Zagrebu otvarali smo škole samo radi školovanja albanske djece, bilo one koja su sa svojim obiteljima pobjegla s Kosova ili onih koji su bili stanovnici da ne bi bili asimilirani i da bi sačuvali svoj identitet. Svi mi učitelji bili smo kvalificirani za odgojni profil. Sada je druga situacija, u albanskim školama u Hrvatskoj bilo bi dobro i za dobrobit učenika da osoblje bude adekvatnog profila. Ima dosta obrazovanih albanskih intelektualaca i sposobnih za podučavanje.

Osobno sam odrasla u obitelji intelektualaca i domoljuba. Kada je tadašnja vlada zatvorila albanske škole na Kosovu, moj otac Asllan Statovci, otvorio je  kuću u Kosovom Polju, gdje se stotine učenika školovalo u našem domu. Unatoč nasilju koju je srpska policija provodila protiv mojih roditelja i moje obitelji, moj otac nikada nije odustao od školovanja albanske djece. I kako onda da ne nastavim put svog oca, koji me je odgojio i obrazovao u tom duhu. To je bila moja snažna motivacija prema ovom izazovu u Zagrebu.

iliria: Vaš suprug sudjelovao je u obrani  Kosova?

Nurije Avdiu: Da borio se za slobodu zemlje, a ja sam se borila također na drugoj fronti kako smanjiti asimilaciju Albanaca, pomažući svojim radom i svojom intelektualnom snagom da albanska djeca u Hrvatskoj imaju albansko obrazovanje, kao snažno oružje protiv gubitka identiteta.

Iliria: Povratak na Kosovo otvorio vam je vrata za nastavak karijere.

Nurije Avdiu: Nastavila sam i završila magisterij iz općeg međunarodnog menadžmenta. Zatim, moje zaposlenje u Općini Kosovo Polje, gdje sm bila jedan mandat direktorica Uprave za zdravstvo i socijalnu skrb. Četiri mandata ravnateljica  Uprave za kulturu, za mlade i sport, gdje u isto vrijeme obavljam istu zadaću, omogućujući mi da ispunim svoj život pun odricanja i izazova.

Iliria: Na kraju, trebamo zahvaliti  hrvatskim institucijama koje su pomogle u učenju albanskog jezika u  vrijeme  kada Kosovo nije bilo priznato kao neovisna država!

Nurije Avdiu: Hvala, Hrvatskoj! Zahvaljujemo hrvatskim institucijama  i svim dobrim ljudima koji su pomogli u učenju albanskog jezika u  vrijeme  kada Kosovo nije bilo priznato kao neovisna država. Hvala, Hrvatskoj!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here