Rafaela Prifti
Imate 40 godina karijere u fotografskoj struci. Kojem biste se od četiri desetljeća rada rado vratili, odnosno koje biste vremensko razdoblje posjetili, ali već sa znanjem koje danas imate?
Život fotografa je zanimljiv jer uvijek upoznaje različita mjesta, kulture i ljude.
Bio sam osoba loše biografije i 90-ih sam bio zaposlen kao fotograf u časopisu Ylli. Radove sam obavljao pomoću motora, što je bila rijetkost u Albaniji u to vrijeme. Profesionalno, najzanimljivije stvari koje smo svi jako osjetili su promjene i kretanja 90-ih, 91. i 92., kada su mladi i ljudi čekali promjene, kada je postojao entuzijazam i kada imate kameru u rukama. ruka, osjeća ih u još intenzivnijem obliku. Nakon 2000-ih situacija se počela popravljati. Dobio sam dvije stipendije u inozemstvu koje su mi dale priliku vidjeti kako fotograf razmišlja ili se čak kreće, tako da sam počeo razmišljati kao fotograf, a ne samo slikati. Tako su se jedan po jedan rađali ciklusi projekata kao što su albanska dijaspora, katedra za književnike, stranci u albanskoj narodnoj nošnji i drugi. Gledajući unatrag, mislim da primjećujem ozbiljnost svog rada i onoga što u našoj struci nazivamo fotografskim saznanjima. Ova su mi otkrića pomogla i istaknula me.
Jeste li oduvijek znali da ćete postati fotograf? Jeste li zanat više učili kao samouk ili niste? Jeste li se ikada zapitali što biste stvorili da nemate strast za fotografijom?
Kad sam počeo raditi 1982. Nije bilo puno voljeti profesiju. I nisam imao nikakve obiteljske veze s obrtom. Kad sam otišao u urede za zapošljavanje u Tirani koji su bili tamo u Selviji u našem susjedstvu, nisam imao nikakvu definitivnu ideju o poslu. Imao sam rođaka koji je bio operater i to mi je bilo zanimljivo. Ali nakon što sam išao nekoliko puta zaredom, jednog dana mi je predstavnica zavoda za zapošljavanje rekla da će mi naći posao fotografa. Ovo je bio lijep posao, a s druge strane moglo se otvoriti radno mjesto za mehaničara, električara. Tako sam počeo raditi kao fotograf, ali sam to shvatio ozbiljno i tada smo zavoljeli jedno drugo, ja i profesija.
Kada ste rekli da imate motocikl i da radite u Ylli magazinu, možete li objasniti ove dvije reference za današnju generaciju? Što znači imati motocikl 80-ih u Albaniji i nešto za Ylli magazin. Ovdje mogu spomenuti da je moj otac nekoliko godina prije vas radio u njenoj redakciji.
Tvoj otac je sudjelovao u mom formiranju. Za mene je knjiga Cikua i Beni bila dio djetinjstva. Selo vašeg oca Rehova e Kolonje bilo je i selo u kojem je odrasla moja baka s majčine strane Vangjeli (Thoma) Ndreka prije nego što se udala u Vodice. Iako je knjiga pisana za neko drugo vrijeme, i dan danas pamtim čitave sekvence iz nje, poput mjesta gdje je baka držala bombone, parade pred seoskim djevojkama na magarcu itd. Što se tiče motornog dijela, mora se reći da je imati motor 1987. godine bio događaj u Tirani. Da bismo to razumjeli, kažem da je to isto kao da danas izađete u Tiranu s Ferrarijem. Ljudi su se čak zaustavljali na ulici jer je motor bio lijep, ali ja sam nosio ronilačko odijelo i mnogi su me prepoznali po tablici motora pa su pitali: Tko je ovaj 1031?
Znate li gdje je danas motor?
Motor je bio “državni” pa mi ga je dao časopis. Poslije 1991. magazin se gasi, ja sam predao motor, a svi su bili dio peripetija tih godina.
Nakon zaposlenja u časopisu Ylli, postali ste freelancer?
Prešao sam u slobodnjaka i časopis je zatvoren. Bio je to trenutak razočaranja, ali radeći sa stranim agencijama shvatio sam da dobri fotografi AFP-a, Reutersa itd. napuštaju posao. Kad smo pitali gdje je taj i taj, rekli su nam “Otišao je u slobodnjake”. Tada sam shvatio da to funkcionira u našoj struci. Tada sam otvorio izložbu s događajima ’90. i ’91. To mi je pružilo zadovoljstvo jer nakon otvaranja u Tirani, odlazak na zapad i druge zemlje poput Italije, Belgije, Njemačke za mene je bio bajka. Osim slika koje smo vidjeli na TV-u, tada smo bili razdvojeni. Ovom sam prilikom doživio posebno profesionalno zadovoljstvo.
Bili ste i svjedok i fotograf događaja s početka 90-ih. Slično, u drugim fazama vremena. Jesu li oni oblikovali vašu karijeru i kako ste reagirali na takve trenutke?
Da, popeo sam se stepenicama. Od laboratorijske radnice u komunalnom poduzeću gdje sam prao fotografije do reporterke časopisa, do entuzijastičnih reportaža o pokretu 90-ih, kakvog poznajemo, pa do projekata, koji su druga faza, kao što je, na primjer, portret. . Dobio sam i dvije stipendije u Parizu. Ovo su dobri trenuci u struci. Pisce poput tvog oca, Kadarea, Shvarcija vidio sam kao nedostižne. Tamo smo imali svoju kuću u uredu novina Zeri i Populli i sjećam se da mi je majka rekla kad je vidjela da jedan od njih prolazi: ‘Ovo je veliki pisac Petro Marko!’, i tako za ostale. Ali kad sam ih imao priliku fotografirati, s nekima sam se sprijateljio i povremeno smo se sretali. To su ujedno i zadovoljstva profesije.
Kako se vaša fotografija razvijala iz desetljeća u desetljeće? Jeste li prešli na portretiranje kao izraz svoje fotografske umjetnosti do kraja karijere i kasnije?
To je kao kako osoba raste, korak po korak. U početku mi se možda sviđao krajolik, zapad, ali danas mi se čine više-manje vulgarnim, pa postoje stupnjevi rasta kao i profesija. Portretiranje je vrlo zanimljivo, ali zanimljivije od žanrova fotografije je pronaći ideju, odnosno koncept. Projekt sam iskristaliziraš, onda se posavjetuješ s obitelji i prijateljima na terenu, lijepo napišeš i prezentiraš npr. veleposlanstvima, pošto sam ja s njima imao posla, koja to prihvaćaju i odobravaju. Ja te projekte imam još kao dijete jer traju devet mjeseci, dakle od siječnja kreće prijava projekata, u veljači-ožujku se odobrava proračun i od rujna-listopada predajem projekt. To je ritam nekih mojih radova koji mi se urezao. Važna točka je arhiva. Imajući višegodišnju arhivu može biti obilje materijala za pronalaženje ideje kao što se dogodilo s projektom odbjeglih djevojaka. Izložba, otvorena prije 6-7 godina, dobro je primljena u Tirani. Neke od tih fotografija tražene su još iz vremena rada u časopisu kada je trebalo napisati članak o nekom talentu, primjerice o sopranistici ili mladoj liječnici koja također glumi u filmu, poput Anise Markajani. Kada sam se počela baviti albanskom dijasporom i vidjela da imam sve te fotografije, sinula mi je ideja koja me navela da ih ponovno pronađem, a slučajno sam ih pronašla u njihovim zanimanjima, kao što su Inva Mula, Anisa Markajani i tako na.
Zajedništvo stotina tisuća fotografija subjekata fotografiranih u različito vrijeme i na različitim mjestima ste vi, jer je svaki subjekt stao ispred objektiva vašeg fotoaparata i vi ste ga fotografirali. Svaka vaša fotografija “govori” za subjekt onoliko koliko “govori” za vas. Može se mijenjati kut kamere, tehnika fotografiranja i tehnologija, ali oko fotografa je ono što jest. Kako doživljavate odnos prema svojim kreacijama i kako ga prenosite na gledatelja?
Kada sam radio na knjizi Standing for the Albanians of Kosovo s fotografijama iz logora u koje su dolazili Albanci, u predgovoru knjige veleposlanik europske misije Michel Berreti iznio je ideju da se kroz fotografiju ogleda čovjek sam. To se može reći i za fotografiju kao i za portret. Uzimam kao primjer fotografiju vašeg oca gdje sam htio dati Nauma Priftija ali i portret autora knjige Cikua i Beni i tako dalje. Svi gledaju u sliku, ali postoji mnogo više od toga.
Tko su bili fotografi kojima ste se divili i kojima se divite?
Vidio sam dobre fotografe, ali nisam imitirao nijednog. Mislim da je fotografija nešto unutrašnje, ako si je osjetio i volio, čini se, inače šuti. To se ne uči u školama. Zahtijeva vlastitu žrtvu. Primjer portreta književnika je toliko dobar da mi pisci i danas govore da je to najbolji portret koji imaju. To je zato što se na tome radilo. Stoga je priprema i rušenje barijere s subjektom i fotografom jednako važna kao i sama fotografija. S vremenom oko nauči gledati u svjetlost, razlikovati kompoziciju i vidjeti mnoge druge elemente. Jednom mi je talijanski fotograf rekao da se fotografom postaje kada sve gledaš kao da si iza objektiva, odnosno očima fotografa.U vašoj najnovijoj izložbi Stolica za pisce primijetio sam da postoji određeni izbor pisaca i poznatih imena albanske književnosti i kulture. Iako je riječ o jednom od najdužih projekata koji traje više od dva desetljeća, čini mi se da ste bili štedljivi u broju fotografiranih subjekata, u prosjeku 2-3 godišnje. Mislite li da ste za ovaj projekt imali jako selektivne kriterije i nazvali ga nedovršenim?
Ovaj sam projekt započeo 1998. godine i u suradnji s književnicom Mirom Meksi, a fotografije su čak snimljene u uredima njezine zaklade. Rekao sam da je to bila moja osobna inicijativa bez financijske i institucionalne potpore i da je 46 snimljenih pisaca i autora dovoljno. Volio bih imati dvije figure poput Petra Marka i Lasgusha Poradecija, ali postoji elita albanske misli i pisma. O tome pozitivno govori i činjenica da se o tome još uvijek priča mjesec dana nakon otvaranja izložbe 19. prosinca u Tirani.
Spomenuli ste prepoznatljivost umjetnika koji sudjeluju u ovom projektu i činjenicu da smo odrasli uz njihove knjige i da su stekli status klasičnih autora. No poznatost je danas relativan pojam jer današnja generacija dvadesetogodišnjaka koji idu u Centar za knjigu i čitanje možda je čula njihova imena, ali, bez predrasuda, možda nije pročitala njihova djela. Što mislite, kako oni ocjenjuju izložbu? Što oni imaju od toga i od vas kao majstora?
Ovo je definitivno nova generacija i mnoge su se stvari promijenile. Ali nisam htio napraviti antologiju albanske književnosti. Ako se netko može inspirirati za druge projekte, primjerice s autorima iz dijaspore, ovdje je dovoljno voljeti struku. Za mene je gotovo.
Dopustite mi intervenciju ovdje. Moj otac Naum Prifti, jedan od pisaca fotografiranih u ovom projektu, duhovito kaže da je to prvi i zadnji put da sam se potpisao na stolicu i da sam snimljen u činu potpisivanja stolice. To me potaknulo na razmišljanje o pristupu između takozvanog neprirodnog čina i dvostruke simbolike koju ima sam predmet, odnosno kućanski predmet koji nas vraća kući i ujedno mjesto gdje pisac sjedi da radi, a ne, recimo, auto pisanje. Jesu li to misli ili impulzivne ideje?
Pošto sam poznavao crno-bijeli portret, razmišljao sam o portretima, ali ponekad detalje daje sam život. U to sam vrijeme kod kuće postavio polumračnu sobu i nakon što su fotografije prošle proces žigosanja i pranja, pustio sam ih u sušilicu, ali budući da je bila pokvarena, stavio sam ih sušiti na stolice i stolove. Tu se rodila ideja. S druge strane, piscima, koji su navikli potpisivati i potpisivati svoje knjige, ova ideja bila je zanimljiva. Krenuo sam raditi portrete, a kasnije je došla fotografija za potpis na stolici. Uzela je vlastitu težinu. I mjesec dana nakon otvorenja izložbe mnoge zanima u kakvom je stanju stolica.
Koliko vam je bio važan boravak u Parizu?
Boravak na stipendiji u Parizu bio mi je vrlo važan. Ne možete biti fotograf, a da niste u Parizu. Kad sam tamo otvorio svoju prvu izložbu, došlo je pet Francuza i kupilo pet radova na koje sam bio ponosan, bila je to neka vrsta zahvalnosti i zadovoljstva. Živio sam u blizini katedrale Notre Dame i imao sam mnogo njezinih slika. Osim ovih, imao sam fotografije mnogih ličnosti i te sam fotografije predstavio na izložbi. U Parizu sam se reformirao kao fotograf i uzvratio Parizu tu uslugu otvorivši mu izložbu.
U projektu Karrigia, ali i u drugim projektima kao što je Vajzat e Ikura, stvarate svojevrsnu poveznicu između dva vremena, u engleskom se koristi i riječ hinge. Vidite li sebe takvima?Nisam krenuo s tim ciljem, ali tako to biva, a u tome puno pomaže bogata arhiva i dug rad od četiri desetljeća. Od sada ću za svoju fotografiju koristiti i riječ šarka.
Da se jednog dana otvori izložba sa svim tvojim radovima, kako bi to izgledalo? Što se promijenilo, a što je ostalo isto u vašim radovima?
Vrlo zanimljivo razmišljati o ovome. Tiha Tirana prije 90-ih u kojoj smo rođeni i odrasli, zatim nasilne godine 90-ih, zatim razaranje 97. i uzalud krvoproliće, 2000-e počinju rekonstrukcijama koje nemaju nikakve veze s Tiranom, dobre transformacije u nekim slučajevima ali većim dijelom loše. S vremena na vrijeme razmišljam o otvaranju retrospektivne izložbe. Mnogo se promjena dogodilo ovih godina iu ovom slučaju arhiva je dobra.
S fotografijama Tirane i s tako bogatom arhivom portreta, nakon 40 godina karijere, kakav je pečat vaša umjetnost ostavila na albansku fotografiju danas?
Osjećam da sam ostavio traga, ali primjećujem da postoji nezainteresiranost institucija.
Zašto?
Znam razlikovati Tiranu, Italiju, Francusku, gdje postoji veliki nedostatak poznavanja fotografije. Razina njegove ocjene ovdje ostavlja mnogo toga za poželjeti. Odjeknule su izložbe i projekti, ali ne vidim opću zahvalnost. Knjige i publikacije potpomogle su institucije i inozemna predstavništva u Tirani. Tu dolazi do izražaja nedostatak.
Koje ste uređaje koristili i s kojima danas radite?
Tada sam imao time kameru s kojom smo svi radili. Bili su brend Praktika, a sada imam jako dobar digitalni fotoaparat, ali nisam volio učiti o tehnologiji. Osim što mi treba dobar objektiv, fotografiju gradim na temelju pronalaska i ideje, a ne na broju piksela.
Čak i nakon novih 40 godina, koji je element vaše fotografije koji vas najviše identificira?
Ne znam kako bih rekao neku definiciju, ali portreti me pitaju u slučajevima smrti i drugim trenucima, a posebno fotografije ciklusa diplomata odjevenih u albanske narodne nošnje prepoznatljive su kao moje.
Kako ćete pozdraviti našeg čitatelja i publiku ovdje?
Poznajem Vatru i upoznao sam mnoge tijekom mog posjeta Americi 2009. godine. Jedan od posjeta bio je povodom 100. obljetnice uspostave Albanske autokefalne crkve i tromjesečni posjet za projekt s uspješnim Albancima Amerike. U međuvremenu razmišljam o budućim projektima.
Hvala i sretno!Naslovne fotografije ustupio fotograf Roland Tasho
Iz ciklusa Albanci u Americi: foto Anthony Athanas, Kostandina (Luka) Lukes – gradonačelnik, Worcester 2009.
Napomena: razgovor je uredio i prilagodio intervjuer.